Preskoči na glavni sadržaj

Away from home - alone

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun. Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti.


Buđenje
Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovarati. Plus, kad se i odlučite probuditi, nećete se morati gurati u kupaonici ni sa kim.


Polaganje računa
Kad živite sami, nikome ne morate polagati račune, možete biti neuredni kad god želite, ili će sve ostati čisto i na svom mjestu ako to želite! Možete po stanu hodati goli, ne morate voditi brigu oko toga čije su namirnice u hladnjaku, tko je zadnji kupio wc papir, hoće li vaši gosti smetati vašem cimeru, svađati se jer netko nije pustio vodu u wc-u, a netko je svojim dlakama začepio odvod. Yaaaak! Kad živite sami, bar ste sigurni, cijeli hladnjak - all yours, sve dlake - all yours, a što se tiče puštanja vode - u obzir dolazi i tzv. family flush (tko gleda Malcolm in the middle zna o čemu se radi). Hej, kriza je!


Daljinski
Nema otimanja za daljinski, što čovjeka spašava velike količine stresa. Gledate što god želite, pa čak i Ljubav je na selu, bez straha da će cimer preokretati očima, ne morate gledati sportske emisije, a slušate glazbu koju želite, glasno koliko god želite. S obzirom na dvije mlađe sestre s kojima sam dugo dijelila kuću, a koje imaju totalno drugačiji glazbeni ukus od mene, ova vrsta samostalnosti često je pravi life-saver.


Dijeljenje
Možete pojesti brdo čokolade, sladoleda ili čipsa i niiiiiiiiitko neće znati, ostat će to samo vaša mala sramotna tajna (koja će se ogledati suptilno u nakupljenim kilogramima). U usporedbi sa životom s mamom koja čokolade i ostale slastice mora sakrivati po kući kako se ne bi pojele u jednom navratu (pa ih sakrije tako da ni sama ne zna gdje su), hranjenje u samoći predstavlja - freeeeeedom!


Sabranost
Možda čovjek, da bi drugome bio prijatelj, prvo mora sam sebi biti prijatelj. Neke ljude uhvati panika kad su sami u prostoriji, i takvi vjerojatno nikada neće smoći snage ni živjeti sami, iz roditeljske kuće prijeći će u stan prijatelja, pa se useliti kod životnog partnera i moliti se da ih Bog uzme prije njega, samo da ne iskuse tu tišinu. Jedino u samoći čovjek se može katarzično isplakati, jedino tako može spoznati što ga usrećuje, jedino sam može posložiti prioritete - jedino se na taj način može odmoriti od buke svijeta. I doista, ono što vas ne ubije - ojača vas!


Ipak, ono najvažnije što samostalan život donosi jest - spoznaja da je slađe živjeti udvoje - zbog koje ćete više cijeniti svaki trenutak proveden u suživotu. When I grow up and get married, I'm NOT livin' alone! 

Primjedbe

  1. joj ja valjda cijeli život sanjam o tome da se odselim od starci, al mislim da to ne bude tak skoro. baš me zanima kak bi to funkcioniralo budući da nemam pojma o kuhanju i tako to :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Snašla bi se brzo, i najbolje je nekad samo se baciti u to, bez razmišljanja ;)

      Izbriši
  2. e sveeee si pogodila! a najbolje mi je ovo s mamom, ja sam mislila da samo moja to radi, hahahah :D
    ja nekako jedva čekam život u dvoje :) sa svojom polovicom. nadam se da će nam život to omogućiti. tj. da ćemo se sami za to potruditi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...