Preskoči na glavni sadržaj

Away from home - alone

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun. Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti.


Buđenje
Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovarati. Plus, kad se i odlučite probuditi, nećete se morati gurati u kupaonici ni sa kim.


Polaganje računa
Kad živite sami, nikome ne morate polagati račune, možete biti neuredni kad god želite, ili će sve ostati čisto i na svom mjestu ako to želite! Možete po stanu hodati goli, ne morate voditi brigu oko toga čije su namirnice u hladnjaku, tko je zadnji kupio wc papir, hoće li vaši gosti smetati vašem cimeru, svađati se jer netko nije pustio vodu u wc-u, a netko je svojim dlakama začepio odvod. Yaaaak! Kad živite sami, bar ste sigurni, cijeli hladnjak - all yours, sve dlake - all yours, a što se tiče puštanja vode - u obzir dolazi i tzv. family flush (tko gleda Malcolm in the middle zna o čemu se radi). Hej, kriza je!


Daljinski
Nema otimanja za daljinski, što čovjeka spašava velike količine stresa. Gledate što god želite, pa čak i Ljubav je na selu, bez straha da će cimer preokretati očima, ne morate gledati sportske emisije, a slušate glazbu koju želite, glasno koliko god želite. S obzirom na dvije mlađe sestre s kojima sam dugo dijelila kuću, a koje imaju totalno drugačiji glazbeni ukus od mene, ova vrsta samostalnosti često je pravi life-saver.


Dijeljenje
Možete pojesti brdo čokolade, sladoleda ili čipsa i niiiiiiiiitko neće znati, ostat će to samo vaša mala sramotna tajna (koja će se ogledati suptilno u nakupljenim kilogramima). U usporedbi sa životom s mamom koja čokolade i ostale slastice mora sakrivati po kući kako se ne bi pojele u jednom navratu (pa ih sakrije tako da ni sama ne zna gdje su), hranjenje u samoći predstavlja - freeeeeedom!


Sabranost
Možda čovjek, da bi drugome bio prijatelj, prvo mora sam sebi biti prijatelj. Neke ljude uhvati panika kad su sami u prostoriji, i takvi vjerojatno nikada neće smoći snage ni živjeti sami, iz roditeljske kuće prijeći će u stan prijatelja, pa se useliti kod životnog partnera i moliti se da ih Bog uzme prije njega, samo da ne iskuse tu tišinu. Jedino u samoći čovjek se može katarzično isplakati, jedino tako može spoznati što ga usrećuje, jedino sam može posložiti prioritete - jedino se na taj način može odmoriti od buke svijeta. I doista, ono što vas ne ubije - ojača vas!


Ipak, ono najvažnije što samostalan život donosi jest - spoznaja da je slađe živjeti udvoje - zbog koje ćete više cijeniti svaki trenutak proveden u suživotu. When I grow up and get married, I'm NOT livin' alone

Primjedbe

  1. joj ja valjda cijeli život sanjam o tome da se odselim od starci, al mislim da to ne bude tak skoro. baš me zanima kak bi to funkcioniralo budući da nemam pojma o kuhanju i tako to :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Snašla bi se brzo, i najbolje je nekad samo se baciti u to, bez razmišljanja ;)

      Izbriši
  2. e sveeee si pogodila! a najbolje mi je ovo s mamom, ja sam mislila da samo moja to radi, hahahah :D
    ja nekako jedva čekam život u dvoje :) sa svojom polovicom. nadam se da će nam život to omogućiti. tj. da ćemo se sami za to potruditi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...