Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je Šibenik u svibnju centar svita

Šibeniku je proljeće potrebnije nego ikojem gradu u Hrvatskoj. Preko zime on ima atmosferu napuštenog otoka, a već s prvim turistima, koji se pojave preko noći poput visibaba, grad oživi i stvori se neka sasvim drugačija atmosfera. Jedna od najboljih stvari u Šibeniku, osim povijesnog značaja, mnoštva palača i sakralnih objekata koji su ostaci Šibenika u njegovom najboljem razdoblju, Šibenik je naveliko poznat po svojim festivalima. Moj omiljeni je upravo Croatian Travel Festival, održan prvi put prošle godine, s kojim i započinje ljetna shema u Krešimirovom gradu.



Ove godine CTF održava se od 10. do 12. svibnja (pa vas izvještavam o njemu sada, da se stignete organizirati i da stignete sherati). Dok je lani Hrvatski klub putnika, organizator, ugostio neke od najpoznatijih hrvatski pustolova koji su svijet iz svih mogućih motiva proputovali svijet uzduž i poprijeko svim prijevoznim sredstvima (Goran Milić je ipak, čini mi se, bio najveća zvijezda!), ove godine na CTF-u možete čuti Stipu Božića, Roberta Knjaza, Ivu Mikuličina, Gorana Subašića, Maricu Mihaljević, Miru Aščića, Jasena Boku, Hrvoja Ivančića, Petra Rikića, Hrvoja Jurića, Juraja Bubala, Domagoja Jakopovića-Ribafisha, neizostavne Sinišu Glogoškog i Dvinu Meler i dr. (potpuni program ovogodišnjeg CTF-a)


Mnoštvo mladih iz cijelog svijeta, osim radionica, tribina i predavanja putopisaca te zanimljivih performansa u kalama grada, oduševi i glazbeni spektakl na samom kraju festivala. Lani je to bio TBF, ove godine to će biti Let3.

Ovaj festival - čije tribine i rasprave možete pratiti posve besplatno, dok ćete za koncert platiti simoboličnu cijenu, a čija događanja se zbivaju upravo na ulicama Šibenika, pod toplim svibanjskim suncem, uz more koje je spremno za hrabre kupače - savršena je prilika spakirate kofere, sjednete na vlak/bus/bicikl, posjetite Šibenik i barem slušajući tuđe pustolovine obiđete svijet u tri dana!

Valja naglasiti kako je upravo nedavno u samom centru grada otvoren simpatični hostel „Mare“ koji može istovremeno ugostiti 44 osobe, a ima klimu, wi-fi, parking i sve drugo što ti srce poželi. Cijene za sobu se u doba festivala kreću od 100 kn do 350 kn (ovisno o broju kreveta u sobi), a klasična mediteranska kamena kuća savršeno je mjesto za odmoriti dušu i upoznati nove, zanimljive ljude, na samo par koraka od stare jezgre.


Pakirate se?? Kad vas put nanese u Šibenik, javite mi se - častim bar kavom/sladoledom!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...