Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je Šibenik u svibnju centar svita

Šibeniku je proljeće potrebnije nego ikojem gradu u Hrvatskoj. Preko zime on ima atmosferu napuštenog otoka, a već s prvim turistima, koji se pojave preko noći poput visibaba, grad oživi i stvori se neka sasvim drugačija atmosfera. Jedna od najboljih stvari u Šibeniku, osim povijesnog značaja, mnoštva palača i sakralnih objekata koji su ostaci Šibenika u njegovom najboljem razdoblju, Šibenik je naveliko poznat po svojim festivalima. Moj omiljeni je upravo Croatian Travel Festival, održan prvi put prošle godine, s kojim i započinje ljetna shema u Krešimirovom gradu.



Ove godine CTF održava se od 10. do 12. svibnja (pa vas izvještavam o njemu sada, da se stignete organizirati i da stignete sherati). Dok je lani Hrvatski klub putnika, organizator, ugostio neke od najpoznatijih hrvatski pustolova koji su svijet iz svih mogućih motiva proputovali svijet uzduž i poprijeko svim prijevoznim sredstvima (Goran Milić je ipak, čini mi se, bio najveća zvijezda!), ove godine na CTF-u možete čuti Stipu Božića, Roberta Knjaza, Ivu Mikuličina, Gorana Subašića, Maricu Mihaljević, Miru Aščića, Jasena Boku, Hrvoja Ivančića, Petra Rikića, Hrvoja Jurića, Juraja Bubala, Domagoja Jakopovića-Ribafisha, neizostavne Sinišu Glogoškog i Dvinu Meler i dr. (potpuni program ovogodišnjeg CTF-a)


Mnoštvo mladih iz cijelog svijeta, osim radionica, tribina i predavanja putopisaca te zanimljivih performansa u kalama grada, oduševi i glazbeni spektakl na samom kraju festivala. Lani je to bio TBF, ove godine to će biti Let3.

Ovaj festival - čije tribine i rasprave možete pratiti posve besplatno, dok ćete za koncert platiti simoboličnu cijenu, a čija događanja se zbivaju upravo na ulicama Šibenika, pod toplim svibanjskim suncem, uz more koje je spremno za hrabre kupače - savršena je prilika spakirate kofere, sjednete na vlak/bus/bicikl, posjetite Šibenik i barem slušajući tuđe pustolovine obiđete svijet u tri dana!

Valja naglasiti kako je upravo nedavno u samom centru grada otvoren simpatični hostel „Mare“ koji može istovremeno ugostiti 44 osobe, a ima klimu, wi-fi, parking i sve drugo što ti srce poželi. Cijene za sobu se u doba festivala kreću od 100 kn do 350 kn (ovisno o broju kreveta u sobi), a klasična mediteranska kamena kuća savršeno je mjesto za odmoriti dušu i upoznati nove, zanimljive ljude, na samo par koraka od stare jezgre.


Pakirate se?? Kad vas put nanese u Šibenik, javite mi se - častim bar kavom/sladoledom!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...