Preskoči na glavni sadržaj

Mačkamaćeha

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe).


I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći na ovaj blog, a u Essekeru nikada možda nisu ni bili.


Paulina Hermann rodila se 1859. godine u Novoj Gradiški, kao najstarije od četvero djece Dragutina i Pauline Lobe, plemića i vlasnika gradske pivovare. U svojim dvadesetima udala se za Dragutina Hermanna i s njim se nastanila u Osijeku, gdje će živjeti ostatak svog života. Njezin suprug bio je iznimno cijenjen u essekerskom društvu, bio je suvlasnik tvrtke „Türner i sin“, najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu, član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla te član nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Obitelj Hermann stanovala je u osječkoj Industrijskoj četvrti, u dvorcu koji je i danas poznat kao Mačkamama. Dragutin i Paulina imali su djecu, ali ona je svoje majčinske osjećaje poklonila i osječkoj sirotinji te napuštenim životinjama. Smatrali su je ekscentričnom i bila je česti predmet essekerskih trač partija, pogotovo kada se, nakon suprugove smrti, ponovno udala za austrijskog baruna Wesselyja. No, Paulinu to nije smetalo, bila je kulerica kakvu Osijek ne pamti – posjedovala je kuću i u Županijskoj ulici, održavala je raskošne zabave, okupljala sve gradske uglednike, voljela je putovati, bila je svoja i živjela je kako je htjela, nikada ne zaboravljajući one koji nemaju sredstava za život ili krov nad glavom. Na svom posjedu ugostila je brojne mačke, pse, golubove, divlje mačke, a legenda je da je za kućnog ljubimca imala čak i lava. Njezina briga o sirotinji i životinjama dovela ju je i do bankrota, pa se u svojim osamdesetima otuđila od Osječana, ne izlazeći iz svog dvorca. Umrla je 1938. godine, a pokopana je, navodno, na groblju Svete Ane. Kažem navodno jer danas ondje ne postoji njena grobnica, nadgrobni je spomenik uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.


Čula sam da postoji samo jedna fotografija barunice Pauline (slika gore), što je začuđujuće s obzirom koliki je trag ostavila u srcima grada na Dravi. Paulinin dvorac i danas stoji na uglu Drinske i Vinkovačke ulice, u njemu je prostor vijeća gradske četvrti te kafić, a tijekom povijesti u njemu su bile zbrinute izbjeglice. Krajem '40.-tih godina prošlog stoljeća, zgrada je postala društveno vlasništvo, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb. Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili danas se nalazi u svečanom salonu Osječko-baranjske županije na Trgu Ante Starčevića, po Mačkamamom naziva se kvart, pa i radio, dok spomenik Paulini Hermann danas krasi osječku Industrijsku četvrt, u spomen na damu koja se u pratnji mačaka vozila fijakerom po prašnjavim essekerskim ulicama.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...