Preskoči na glavni sadržaj

Mačkamaćeha

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe).


I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći na ovaj blog, a u Essekeru nikada možda nisu ni bili.


Paulina Hermann rodila se 1859. godine u Novoj Gradiški, kao najstarije od četvero djece Dragutina i Pauline Lobe, plemića i vlasnika gradske pivovare. U svojim dvadesetima udala se za Dragutina Hermanna i s njim se nastanila u Osijeku, gdje će živjeti ostatak svog života. Njezin suprug bio je iznimno cijenjen u essekerskom društvu, bio je suvlasnik tvrtke „Türner i sin“, najstarije špecerajsko-kolonijalne trgovine u gradu, član Crkvenog odbora, zadužen za izgradnju župne crkve Svetih Petra i Pavla te član nadzornog vijeća osječke podružnice Austrijsko-mađarske banke. Obitelj Hermann stanovala je u osječkoj Industrijskoj četvrti, u dvorcu koji je i danas poznat kao Mačkamama. Dragutin i Paulina imali su djecu, ali ona je svoje majčinske osjećaje poklonila i osječkoj sirotinji te napuštenim životinjama. Smatrali su je ekscentričnom i bila je česti predmet essekerskih trač partija, pogotovo kada se, nakon suprugove smrti, ponovno udala za austrijskog baruna Wesselyja. No, Paulinu to nije smetalo, bila je kulerica kakvu Osijek ne pamti – posjedovala je kuću i u Županijskoj ulici, održavala je raskošne zabave, okupljala sve gradske uglednike, voljela je putovati, bila je svoja i živjela je kako je htjela, nikada ne zaboravljajući one koji nemaju sredstava za život ili krov nad glavom. Na svom posjedu ugostila je brojne mačke, pse, golubove, divlje mačke, a legenda je da je za kućnog ljubimca imala čak i lava. Njezina briga o sirotinji i životinjama dovela ju je i do bankrota, pa se u svojim osamdesetima otuđila od Osječana, ne izlazeći iz svog dvorca. Umrla je 1938. godine, a pokopana je, navodno, na groblju Svete Ane. Kažem navodno jer danas ondje ne postoji njena grobnica, nadgrobni je spomenik uklonjen kako bi se grobno mjesto prodalo novim vlasnicima.


Čula sam da postoji samo jedna fotografija barunice Pauline (slika gore), što je začuđujuće s obzirom koliki je trag ostavila u srcima grada na Dravi. Paulinin dvorac i danas stoji na uglu Drinske i Vinkovačke ulice, u njemu je prostor vijeća gradske četvrti te kafić, a tijekom povijesti u njemu su bile zbrinute izbjeglice. Krajem '40.-tih godina prošlog stoljeća, zgrada je postala društveno vlasništvo, a potomci obitelji Hermann preselili su u Zagreb. Dio salonskog namještaja koji se nalazio u vili danas se nalazi u svečanom salonu Osječko-baranjske županije na Trgu Ante Starčevića, po Mačkamamom naziva se kvart, pa i radio, dok spomenik Paulini Hermann danas krasi osječku Industrijsku četvrt, u spomen na damu koja se u pratnji mačaka vozila fijakerom po prašnjavim essekerskim ulicama.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Me...