Šljokičasta žena

Ne znam kako je kod vas, ali ovih dana Slavonijom vladaju pozitivne temperature u kombinaciji sa suncem, što je dovoljno da se kolektivno poradujemo proljeću i novom životu koji je bujao ispod, sada već otopljenog, snijega. No, da se ne bi gospođa zima naljutila, ovog throwback četvrtka prisjetit ću se prve ovogodišnje šetnje Osijekom i odati počast snijegu i hladnoći koji su nas primorali da 2015. godinu dočekamo u toplim domovima.

Mislila sam da ću s Osijekom nastaviti tamo gdje smo stali prije četiri godine, kad sam grad napustila s diplomom u rukama. Prvog dana išla sam kupiti pecivo, da bih shvatila da pekarnica na tom mjestu više ne postoji. Drugog dana išla sam u Optimu raskinuti ugovor, kad, pazi, Optime više nema na tom mjestu! Odustala sam od samouvjerenog koračanja ulicama Osijeka - dat ću mu priliku da me upozna, i da ja, iznova, upoznam njega! Ujutro, dok idem na posao, prolazim kraj tržnice. Ljudi se tek spremaju za svoj radni dan. Nina na radiju pjeva "...u meni još ima nade za sve dobre i loše dane...", zrak miriši na domaće jabuke iz Petrijevaca. Iako je nebo sivo, grad je ipak živ - ulice su pune lega i legica, studenti nose skripte na kopiranje, penzioneri idu na piju, tramvaji tutnje prekrcani. Tvrđa miriše na Božić, a Sakuntala park kao da sniva, unatoč buci koju stvaraju ljudi koji žure na posao. Drava se obukla u tišinu. Siva je i bezvoljna. Baš kao...

Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena... Apsolutno najbolji dio novog živo...

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora. U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima. Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam...

Svako jutro unazad desetak dana točno u 6 sati budi me vika i cika koja dopire ispod prozora kraj kojeg pokušavam spavati. Ne znam zašto, ali baš to vrijeme čini se da je mojim susjedama mačkama savršeno za jutarnju ćakulu (čitaj: urlikanje). Nisam baš ljubitelj mačaka, nimalo ih ne razumijem, a ne razumiju niti one mene, jer, da razumiju, sastajale bi se negdje drugdje, i ne bi si dopuštale da ih svako jutro zločesta teta koja nije još popila jutarnju kavu (ja) tjera dok sastanče (na slici dolje je najupornija od ekipe). I dok tako vičem „Šic, šic“ u ranu zoru, dok sav svijet spava, ne mogu, a da ne pomislim na siroticu Mačkamamu, koja mora da je bila svetica (ili je imala neku dijagnozu) kada se voljela buditi uz mijaukanje. Osječani dobro znaju životnu priču barunice Hermann, koju su zbog ljubavi prema mačkama prozvali Mačkamama, a budući da je ona prva osoba u Hrvatskoj koja je otvorila neku vrstu azila za životinje, ispričat ću danas njenu priču onima koji će slučajno zaći n...