Preskoči na glavni sadržaj

Nova misija: zavoljeti svoj posao

Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena...


Apsolutno najbolji dio novog života je pauza koju mogu provesti ispijajući čaj ili toplu čokoladu s cimetom (kava ne odgovara mom nervoznom želucu - do toga je došlo!) s najbližim prijateljicama, koje rade u istoj ulici! Takvi ukradeni trenuci raduju me neizmjerno - stvarno sam kod kuće! Poslije posla stignem obići i svoju slatku nećakinju, staru 21 mjesec, koja voli cutati ljubitastom i narantastom bojicom, i koja me vuče za rukav da s njom plešem, dok šestogodišnja nećakinja iz Našica nestrpljivo čeka da dođem za vikend i pročitam joj Snježno kraljevestvo još jednom (ako ne znate što pokloniti šestogodišnjakinjama za Božić - neka to bude nešto u Elsa & Anna điru).



Dragi i ja tek smo u utorak uspjeli pospremati stan i pronaći mjesto za svaku stvarčicu koju smo dovukli iz Šibenika, iz dvostruko većeg stana. Čak smo, poput pravih odraslih ljudi, kupili svoju prvu perilicu rublja (Gorenje, 5 kg, 1000 okretaja, ako vam to nešto znači) - ponosna sam. Nije mnogo, ali ovaj stan, smješten u blizini osječkog lege Šetača, bit će naše malo gnijezdo, barem sljedećih nekoliko mjeseci.


Prvi tjedan na novom poslu i s novim kolegama nije ispunio moja očekivanja, ali, usprkos hladnoći i kiši koja me smočila već prvog dana (nisam nosila kišobran, poput pravog ne-vjerujem-prognozi-Dalmatinca), trudim se iz petnih žila pronaći svoje mjesto na novom poslu. Neće biti lako, nikada nije bilo, ali znam da ću uspjeti, jer, za razliku od novog početka u Šibeniku, u Osijeku je uz mene moj dobri muž, koji je vječito moj oslonac i moja sigurna luka.
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...
Objavi komentar
Pročitajte više

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...
Objavi komentar
Pročitajte više

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...
Objavi komentar
Pročitajte više