Nova misija: zavoljeti svoj posao

Proteklih dana kroz glavu su mi prolazile krilatice tipa "Svaki početak je težak", "Pazi što želiš, moglo bi ti se i ostvariti", "Što te ne ubije, ojača te", schema vam je poznata. Još prije nekoliko dana bila sam savjetnica, imala svoju referadu, organizirani i uhodani posao. OK, nisam uvijek znala odgovor na svako pitanje, ali znala sam gdje ga potražiti. Voljela sam svoj posao. Trudila sam se. Bila je to pravna struka u punom smislu tih riječi. Sada sam opet na početku - novi grad, novi posao, novi kolege. Ne smijem se žaliti - uspjela sam se vratiti kući i radim u jednoj od najljepših osječkih ulica, ali, obeshrabrujuće je kad te se nakon godina iskustva smatra početnikom i kad ti se daju poslovi koje bi moglo obaviti dijete u trećem razredu osnovnjaka. No, vrijeme brzo leti (bar tako kažu) i valjda će doći vrijeme kad na posao neću ići s grčem u želucu i kad neću odbrojavati minute do kraja radnog vremena...

Apsolutno najbolji dio novog života je pauza koju mogu provesti ispijajući čaj ili toplu čokoladu s cimetom (kava ne odgovara mom nervoznom želucu - do toga je došlo!) s najbližim prijateljicama, koje rade u istoj ulici! Takvi ukradeni trenuci raduju me neizmjerno - stvarno sam kod kuće! Poslije posla stignem obići i svoju slatku nećakinju, staru 21 mjesec, koja voli cutati ljubitastom i narantastom bojicom, i koja me vuče za rukav da s njom plešem, dok šestogodišnja nećakinja iz Našica nestrpljivo čeka da dođem za vikend i pročitam joj Snježno kraljevestvo još jednom (ako ne znate što pokloniti šestogodišnjakinjama za Božić - neka to bude nešto u Elsa & Anna điru).

Dragi i ja tek smo u utorak uspjeli pospremati stan i pronaći mjesto za svaku stvarčicu koju smo dovukli iz Šibenika, iz dvostruko većeg stana. Čak smo, poput pravih odraslih ljudi, kupili svoju prvu perilicu rublja (Gorenje, 5 kg, 1000 okretaja, ako vam to nešto znači) - ponosna sam. Nije mnogo, ali ovaj stan, smješten u blizini osječkog lege Šetača, bit će naše malo gnijezdo, barem sljedećih nekoliko mjeseci.

Prvi tjedan na novom poslu i s novim kolegama nije ispunio moja očekivanja, ali, usprkos hladnoći i kiši koja me smočila već prvog dana (nisam nosila kišobran, poput pravog ne-vjerujem-prognozi-Dalmatinca), trudim se iz petnih žila pronaći svoje mjesto na novom poslu. Neće biti lako, nikada nije bilo, ali znam da ću uspjeti, jer, za razliku od novog početka u Šibeniku, u Osijeku je uz mene moj dobri muž, koji je vječito moj oslonac i moja sigurna luka.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Pročitajte više

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Pročitajte više

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Pročitajte više

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Pročitajte više

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog