Preskoči na glavni sadržaj

Thorinih 5

Pročitala sam nedavno da je Vincent Kartheiser zaprosio Alexis Bledel. Drago mi je da su se dvije moje djetinje ljubavi pronašle i želim im lijep zajednički život! Naime, Alexis je glumila Rory u Gilmoreicama, a Vincent Seana u filmu Aljaska, za koji sam ja još uvijek uvjerena da je jedan od najboljih filmova u povijesti kinomatografije! Aljasku smo razredno gledali u sklopu neke vrste vanjske nastave, i sjećam se da smo danima poslije projekcije smo prepričavale dojmove, a mali medo, vjerujem, zauvijek će biti u našim srcima.

Danas neću pričati o Vincentu Kartheiseru niti o životinjskom carstvu, nego o njegovoj slatkoj kolegici iz Aljaske, sada tridesetijednogodišnjoj, Thori Birch. Zanimljivo je reći da su se Thorini roditelji, inače poduzetnici, pojavili u pornografskom Deep Throat, Thora je ime dobila po bogu grmljavine, a ima brata koji se zove Bolt. Glumiti je počela u predškolskoj dobi, a pamtite ju sigurno kao Evu iz Monkey Troublea ili kao Teeney iz Now and Then. Istina, možda je vrhunac svoje karijere dosegnula prije puberteta, ako uzmemo u obzir da je American Beauty gotovo jedini razvikani, nagrađivani, blockbuster u kojem se pojavila kroz zadnje desetljeće i kusur. Ipak, volim njezin opus, a preporučujem pogledati ovo:

Hocus Pocus (1993)
Kritika je ovaj film blago rečeno isprdala, ali film o vješticama - Sanderson sestrama - koje glume Bette Midler, Sarah Jessica Parker i Kathy Najimy, a koje u 20. stoljeće vrati nevjerni djevac Max koji uz sestru Dani, koju glumi Thora, i fatalnu Allison, mačka Binxa i ostale doživljava pustolovinu svog života, kultni je film u mojoj obitelji.


The Hole (2001)
Thora je očito obožavateljica horora jer je glumila u puno njih. The Hole je bio prvi film u kojem je Keira Knightley ostvarila jednu od glavnih uloga. Priča o četiri prijatelja koji se u šali nađu u tunelima ispod škole, krvave ruke i psihijatrija dovoljan su mamac za one koji vole horore, nisu li?


Ghost World (2001)
U ovom filmu uz Thoru glumi Scarlett Johansson. Njih dvije utjelovljuju čudakinje Enid i Rebeccu. Čudne njih dvije, čudan i lik kojeg glumi Steve Buscemi. Napravljen po stripu, ovaj film o dvije prijateljice koje se ne uklapaju u normalno društvo, već je must see u svijetu geekova, a Thora u ulozi Enid je iznimno hvaljena.



Homeless to Harvard: The Liz Murray Story (2003)
Thora u ovom filmu glumi Liz Murray, djevojku iz Bronxa koja je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji, uz roditelje ovisnike, a koja je za svoj talent nagrađena stipendijom na prestižnom Harvardu i danas je poznata kao motivacijski govornik. Thora, istinita priča - inspirativno!


Petunia (2012)
Kad su je izmorili trileri i horori, okušala se u obiteljskoj drami uz Brittany Snow iz Pitch Perfecta. Komedija o obitelji Petunia simpatičan je filmić, savršen za nedjeljno popodne uz čaj i kolače uz neprekonzervativne roditelje.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...