Preskoči na glavni sadržaj

Srce Šibenika

Kakva bih ja bila Šibenčanka da ne upijam šibensku kulturu, da ne gledam filmove snimane na šibenskom arhipelagu i ne čitam šibenske književnike? Hm, pa loša sam ja Šibenčanka jer sam tek ove godine u ruke uzela djela Ive Brešana koji slovi kao jedan od najvećih faca ex-Yu književne i dramaturške scene. No, bolje ikad nego nikad!


Šibenska stara jezgra odiše zanimljivom poviješću i legendama o Šibenčanima koji su disali u njenim kućama nekada davno, pa ne čudi da je šibenski kamen i ovog zanimljivog šibenskog starčića, bivšeg ravnatelja kazališta i bivšeg profesora šibenske gimnazije, nadahnuo da napiše knjigu o njemu, točnije, o šibenskoj golubici - katedrali.




Osim što je jedina crkva u svijetu koja je sagrađena bez vezivnog materijala, "na utor i pero", i što njezin vanjski volumen potpuno odgovara veličini njezine unutrašnjosti, i običnom laiku za arhitekturu bit će jasno kad stane pred nju - ovo zdanje građeno stotinu godina jest remek djelo, nešto što kod svakoga izaziva divljenje i znatiželju. Iako Brešan kaže da Šibenčani prolaze pokraj katedrale kao kraj poslovičnog turskog groblja, na svoje sam se oči i uši uvjerila - ponekad čak i starosjedioci zastanu, pogledaju je od temelja pa do kipa svetog Mihovila i izdahnu s ushitom, baš kao da su je tek prvi put ugledali. Ne znam koji dio katedrale bih posebno izdvojila, od lavljih vrata, Adama i Eve do glavnog oltara, svaki dio trag je nekog od učenika majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, dok je krstionicu Dalmatinac isklesao svojim rukama.



Mnogi turisti upravo glave na katedrali smatraju najposebnijim detaljem. Svi se oni pitaju jesu li one portreti ondašnjih ljudi ili su apstraktno, nasumično izrađene, no, istinu nikada nećemo znati. Među 72 glave, namrgođene, ljutite, bijesne, melankolične, stoji samo jedna ženska - pokrivene glave i žalosnog pogleda. Kad sam se tek doselila u Šibenik, često sam je odlazila gledati, kao da je jedina razumjela moju usamljenost.


Pogled koji govori više od  Mona Lisinog očito je zaintrigirao i Brešana koji je na temelju njega napisao Katedralu, dotakao se u njoj pučana i plemića koji su živjeli u doba gradnje katedrale, politike i ratova s Mlečanima i nesretne ljubavi Klotilde iz palače Loredan i dubrovačkog umjetnika Oracija. Svakome će biti užitak čitati o zbivanjima u Krešimirovom gradu u vrijeme gradnje velebne katedrale, ali čitati Katedralu na stubama uz crkvu Svih svetih, s pogledom na onu koja je inspiracija mnogima već pet stotina godina, uistinu je poseban doživljaj.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...