Preskoči na glavni sadržaj

Still The One and Only

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati. 

Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi na pamet padaju ove sekunde jer bih ih u protivnom mogla navesti tisuću) koje dočaravaju kako se osjećam danas - kada imam čast slaviti s tobom dvanaesti rođendan otkad smo zajedno :* Iako sam 600 km daleko, u mislim sam u tvome krilu!


Paramoreova Still Into you kaže "It’s not a walk in the park to love each other", i baš ta njihova šašavost me podsjeća na naše početke, poljupce u parku, prva obećanja, i ne mogu se ne smijati od dragosti - jer uz tebe se osjećam kao da ću vječno biti blesava i mlada.


Mislim da je najvažnije što dvoje može imati u vezi upravo čvrst temelj, mi ga imamo, jer dječja ljubav koja polako sazrijeva u odraslu ljubav je nešto što nepovratno veže dvoje ljudi. Kad god i imamo teške faze, sjetim se tih temelja, i jasno mi je da se u slabosti snaga usavršuje -  "Changing, our love is going gold, even though we grow old, it grows new"


Morala sam staviti Katy :) jer još uvijek, kad me poljubiš, imam taj hummingbird heartbeat, kojeg ova prokleta udaljenost samo ubrzava.

Baš kao što Pink kaže, nekad si asshole, ali i takvog te volim :) Ne brini, svjesna sam da sam i ja često asshole, i da trebam biti kuš jer me uopće trpiš. Činjenica je da jedino tebe mogu istovremeno i mrziti i obožavati - to mora da je true love :)



Zaista smo blagoslovljeni ovom ljubavlju i često to zaboravimo. Tek kad se problemi poput oblačnog neba raščiste, uviđamo da smo jedno uz drugo kroz sve sumnje, uspone i padove. Hvala Bogu na tome!


Sve mi se čini da će ova pjesma predstavljati naš život u budućnosti, u ovoj perspektivnoj državi koja nam obećava samo kredite i nezaposlenost. Drugi vole Living on prayer, a ja baš volim Born to be my baby (valjda zbog nananananana), i iako im je motiv isti, osjećam kao da je baš ona naša - jer ćemo sve preživjeti  uvjereni - kakvi god jesmo nesavršeni, rođeni smo jedno za drugo. (It's my lifeeeeee :) ) 


Bit ćeš sretan da je na popisu barem jedna pjesma koju i ti voliš :) Volim je i ja jer sam sigurna, ako napustim ovaj svijet, samo ti ćeš mi biti na pameti, svi naši planovi, sve naše uspomene, i vječno ću žaliti što ti na njima nisam dovoljno zahvalila. Hvala ti na ljubavi!

Sretan rođendan, baby!

Primjedbe

  1. Odličan post! :D
    Ima nas još takvih, zatelebanih od prvih razreda srednje :D
    Svi kažu da ne znamo što propuštamo.. ne znaju ONI što propuštaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Me...