Preskoči na glavni sadržaj

Still The One and Only

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati. 

Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi na pamet padaju ove sekunde jer bih ih u protivnom mogla navesti tisuću) koje dočaravaju kako se osjećam danas - kada imam čast slaviti s tobom dvanaesti rođendan otkad smo zajedno :* Iako sam 600 km daleko, u mislim sam u tvome krilu!


Paramoreova Still Into you kaže "It’s not a walk in the park to love each other", i baš ta njihova šašavost me podsjeća na naše početke, poljupce u parku, prva obećanja, i ne mogu se ne smijati od dragosti - jer uz tebe se osjećam kao da ću vječno biti blesava i mlada.


Mislim da je najvažnije što dvoje može imati u vezi upravo čvrst temelj, mi ga imamo, jer dječja ljubav koja polako sazrijeva u odraslu ljubav je nešto što nepovratno veže dvoje ljudi. Kad god i imamo teške faze, sjetim se tih temelja, i jasno mi je da se u slabosti snaga usavršuje -  "Changing, our love is going gold, even though we grow old, it grows new"


Morala sam staviti Katy :) jer još uvijek, kad me poljubiš, imam taj hummingbird heartbeat, kojeg ova prokleta udaljenost samo ubrzava.

Baš kao što Pink kaže, nekad si asshole, ali i takvog te volim :) Ne brini, svjesna sam da sam i ja često asshole, i da trebam biti kuš jer me uopće trpiš. Činjenica je da jedino tebe mogu istovremeno i mrziti i obožavati - to mora da je true love :)



Zaista smo blagoslovljeni ovom ljubavlju i često to zaboravimo. Tek kad se problemi poput oblačnog neba raščiste, uviđamo da smo jedno uz drugo kroz sve sumnje, uspone i padove. Hvala Bogu na tome!


Sve mi se čini da će ova pjesma predstavljati naš život u budućnosti, u ovoj perspektivnoj državi koja nam obećava samo kredite i nezaposlenost. Drugi vole Living on prayer, a ja baš volim Born to be my baby (valjda zbog nananananana), i iako im je motiv isti, osjećam kao da je baš ona naša - jer ćemo sve preživjeti  uvjereni - kakvi god jesmo nesavršeni, rođeni smo jedno za drugo. (It's my lifeeeeee :) ) 


Bit ćeš sretan da je na popisu barem jedna pjesma koju i ti voliš :) Volim je i ja jer sam sigurna, ako napustim ovaj svijet, samo ti ćeš mi biti na pameti, svi naši planovi, sve naše uspomene, i vječno ću žaliti što ti na njima nisam dovoljno zahvalila. Hvala ti na ljubavi!

Sretan rođendan, baby!

Primjedbe

  1. Odličan post! :D
    Ima nas još takvih, zatelebanih od prvih razreda srednje :D
    Svi kažu da ne znamo što propuštamo.. ne znaju ONI što propuštaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...