Preskoči na glavni sadržaj

Still The One and Only

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati. 

Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi na pamet padaju ove sekunde jer bih ih u protivnom mogla navesti tisuću) koje dočaravaju kako se osjećam danas - kada imam čast slaviti s tobom dvanaesti rođendan otkad smo zajedno :* Iako sam 600 km daleko, u mislim sam u tvome krilu!


Paramoreova Still Into you kaže "It’s not a walk in the park to love each other", i baš ta njihova šašavost me podsjeća na naše početke, poljupce u parku, prva obećanja, i ne mogu se ne smijati od dragosti - jer uz tebe se osjećam kao da ću vječno biti blesava i mlada.


Mislim da je najvažnije što dvoje može imati u vezi upravo čvrst temelj, mi ga imamo, jer dječja ljubav koja polako sazrijeva u odraslu ljubav je nešto što nepovratno veže dvoje ljudi. Kad god i imamo teške faze, sjetim se tih temelja, i jasno mi je da se u slabosti snaga usavršuje -  "Changing, our love is going gold, even though we grow old, it grows new"


Morala sam staviti Katy :) jer još uvijek, kad me poljubiš, imam taj hummingbird heartbeat, kojeg ova prokleta udaljenost samo ubrzava.

Baš kao što Pink kaže, nekad si asshole, ali i takvog te volim :) Ne brini, svjesna sam da sam i ja često asshole, i da trebam biti kuš jer me uopće trpiš. Činjenica je da jedino tebe mogu istovremeno i mrziti i obožavati - to mora da je true love :)



Zaista smo blagoslovljeni ovom ljubavlju i često to zaboravimo. Tek kad se problemi poput oblačnog neba raščiste, uviđamo da smo jedno uz drugo kroz sve sumnje, uspone i padove. Hvala Bogu na tome!


Sve mi se čini da će ova pjesma predstavljati naš život u budućnosti, u ovoj perspektivnoj državi koja nam obećava samo kredite i nezaposlenost. Drugi vole Living on prayer, a ja baš volim Born to be my baby (valjda zbog nananananana), i iako im je motiv isti, osjećam kao da je baš ona naša - jer ćemo sve preživjeti  uvjereni - kakvi god jesmo nesavršeni, rođeni smo jedno za drugo. (It's my lifeeeeee :) ) 


Bit ćeš sretan da je na popisu barem jedna pjesma koju i ti voliš :) Volim je i ja jer sam sigurna, ako napustim ovaj svijet, samo ti ćeš mi biti na pameti, svi naši planovi, sve naše uspomene, i vječno ću žaliti što ti na njima nisam dovoljno zahvalila. Hvala ti na ljubavi!

Sretan rođendan, baby!

Primjedbe

  1. Odličan post! :D
    Ima nas još takvih, zatelebanih od prvih razreda srednje :D
    Svi kažu da ne znamo što propuštamo.. ne znaju ONI što propuštaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...