Preskoči na glavni sadržaj

Biser gornje Slavonije

Većina nas sanja o putovanjima u europske metropole, egzotične zemlje ili otoke, dok ni sa ljepotama vlastite zemlje nismo upoznati. Uvijek nedostaje vremena ili novca, a stvar je, ustvari, uvijek u onoj "Tko neće, nađe izliku". Proljeće je, provedite dane u prirodi, čak i ako ste alergični na pelud, isplati se (govorim iz vlastitog iskustva popraćenog balavim nosom, natečenim očima i užasnim svrabom cijelog tijela)!


Park šuma Jankovac, poznato izletište, jedno je od mjesta koje je nadomak ruke svim Slavoncima, a nije daleko niti Mađarima, a u Hrvatskoj se po svojoj iznimnoj ljepoti, tišini, miru i povijesnim zanimljivostima izdvaja od drugih mjesta. Postojanje Jankovca dugujemo grofu Josipu Jankoviću, zanesenjaku koji je pravi mir mogao doživjeti jedino u zelenilu slavonske šume, s čime u potpunosti suosjećam. Nakon uspješne karijere, kao svaki pametni penzioner, ekscentrični grof je odlučio svoje zrele godine provesti na lijepom Papuku, i napustiti fancy život u Beču. Bio je vlasnik posjeda od Voćina do Virovitice, a sredinom 19. stoljeća sagradio je na Papuku lovački dvorac, dva protočna jezera - za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu, stvorivši si tako mali raj na Zemlji. Na samrtnoj postelji, poželio je da mu stijene Papuka budu i posljednje počivalište, gdje i počiva od 1862. godine.

Na omiljenom mjestu grofa Jankovića, u srcu Parka prirode Papuk, na visini od 475 metara smjestilo se ovo stanište stoljetnih kraljica šume - bukvi - i mjesto na kojem se duša odmara, ukoliko uspije izignorirati brojne komarce kojima je ondje dom. Osim grofovog groba u špilji, Jankovac morate vidjeti i zbog ovoga:


Planinarski dom
Zbog pljačke grofove grobnice i rasipanja njegovih kostiju po dolini koju je volio, na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934., a u nekoliko navrata je obnavljan, dok je danas u njemu restoran s prigodnim smještajem, a njegova okolica može poslužiti za roštilj druženja. Grof je u lovačkoj kući dočekivao pripadnike austro-ugarske elite i crkvene velikodostojnici prije 150 godina, a za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa, čiji ostaci su i danas vidljivi.


Grofova jezera
Predivna jezera s bogatom florom i faunom (koja netaknutom treba i ostati!) predivan su prizor u svako godišnje doba. Na početku planinarske staze, označene s info pločama, nalazi se izvor jankovačkog potoka za koji se kaže da je izvor vječne mladosti, što je razloga zašto se svi onamo hrle umiti u bistroj hladnoj vodi. Šetnja zelenim Jankovcem - djeluje na bore bolje od svakog kozmetičkog preparata!



Šišmiši i Maksim
Osim špilje s mramornim grofovim sarkofagom, na Jankovcu se nalazi špilja, dom šišmišima, i nekadašnje skrovište hajduka Maksima. Maksim Bojanić hajdučio je ovim krajevima sredinom 19. stoljeća, zajedno sa svojih 12 razbojnika, s kojima se i osobno razračunao. I ne zaboravite - šišmiši su draga stvorenja, ne sišu ljudima krv i ne zalijeću se u kosu - sve su to predrasude koje su stvorili Batmanovi protivnici ;)


Staklari
Za proizvodnju stakla potreban je amorfni silicijev dioksida, soda i vapnenac, a drvo bukve idealno je za stvaranje potrebne temperature za proizvodnju, što je razloga zašto je na području Papuka bilo nekoliko staklana, o čemu svjedoči i groblje njemačkih staklara na Jankovcu. Staklana je ondje postojala u 18. stoljeću pod imenom “Staklana na Skakavcu”, a tek nakon što su se šume iscrpile, grof Janković ondje je izgradio lovački dom.


Skakavac
Josip Janković što je poželio, to je i ostvario, a njegovo najveće postignuće je slap Skakavac, jedini takav u Slavoniji. Jankovački potok usmjerio je preko 17 m visoke stijene, a prizor slapa, ispod kojeg se može i šetati, a koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene, predivan je, bilo procvalo proljeće ili bijela zima.

Primjedbe

  1. Jankovac je odlično mjesto, bilo da je riječ o prvomajskom roštilju ili vikend izletu

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...