Preskoči na glavni sadržaj

Biser gornje Slavonije

Većina nas sanja o putovanjima u europske metropole, egzotične zemlje ili otoke, dok ni sa ljepotama vlastite zemlje nismo upoznati. Uvijek nedostaje vremena ili novca, a stvar je, ustvari, uvijek u onoj "Tko neće, nađe izliku". Proljeće je, provedite dane u prirodi, čak i ako ste alergični na pelud, isplati se (govorim iz vlastitog iskustva popraćenog balavim nosom, natečenim očima i užasnim svrabom cijelog tijela)!


Park šuma Jankovac, poznato izletište, jedno je od mjesta koje je nadomak ruke svim Slavoncima, a nije daleko niti Mađarima, a u Hrvatskoj se po svojoj iznimnoj ljepoti, tišini, miru i povijesnim zanimljivostima izdvaja od drugih mjesta. Postojanje Jankovca dugujemo grofu Josipu Jankoviću, zanesenjaku koji je pravi mir mogao doživjeti jedino u zelenilu slavonske šume, s čime u potpunosti suosjećam. Nakon uspješne karijere, kao svaki pametni penzioner, ekscentrični grof je odlučio svoje zrele godine provesti na lijepom Papuku, i napustiti fancy život u Beču. Bio je vlasnik posjeda od Voćina do Virovitice, a sredinom 19. stoljeća sagradio je na Papuku lovački dvorac, dva protočna jezera - za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu, stvorivši si tako mali raj na Zemlji. Na samrtnoj postelji, poželio je da mu stijene Papuka budu i posljednje počivalište, gdje i počiva od 1862. godine.

Na omiljenom mjestu grofa Jankovića, u srcu Parka prirode Papuk, na visini od 475 metara smjestilo se ovo stanište stoljetnih kraljica šume - bukvi - i mjesto na kojem se duša odmara, ukoliko uspije izignorirati brojne komarce kojima je ondje dom. Osim grofovog groba u špilji, Jankovac morate vidjeti i zbog ovoga:


Planinarski dom
Zbog pljačke grofove grobnice i rasipanja njegovih kostiju po dolini koju je volio, na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934., a u nekoliko navrata je obnavljan, dok je danas u njemu restoran s prigodnim smještajem, a njegova okolica može poslužiti za roštilj druženja. Grof je u lovačkoj kući dočekivao pripadnike austro-ugarske elite i crkvene velikodostojnici prije 150 godina, a za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa, čiji ostaci su i danas vidljivi.


Grofova jezera
Predivna jezera s bogatom florom i faunom (koja netaknutom treba i ostati!) predivan su prizor u svako godišnje doba. Na početku planinarske staze, označene s info pločama, nalazi se izvor jankovačkog potoka za koji se kaže da je izvor vječne mladosti, što je razloga zašto se svi onamo hrle umiti u bistroj hladnoj vodi. Šetnja zelenim Jankovcem - djeluje na bore bolje od svakog kozmetičkog preparata!



Šišmiši i Maksim
Osim špilje s mramornim grofovim sarkofagom, na Jankovcu se nalazi špilja, dom šišmišima, i nekadašnje skrovište hajduka Maksima. Maksim Bojanić hajdučio je ovim krajevima sredinom 19. stoljeća, zajedno sa svojih 12 razbojnika, s kojima se i osobno razračunao. I ne zaboravite - šišmiši su draga stvorenja, ne sišu ljudima krv i ne zalijeću se u kosu - sve su to predrasude koje su stvorili Batmanovi protivnici ;)


Staklari
Za proizvodnju stakla potreban je amorfni silicijev dioksida, soda i vapnenac, a drvo bukve idealno je za stvaranje potrebne temperature za proizvodnju, što je razloga zašto je na području Papuka bilo nekoliko staklana, o čemu svjedoči i groblje njemačkih staklara na Jankovcu. Staklana je ondje postojala u 18. stoljeću pod imenom “Staklana na Skakavcu”, a tek nakon što su se šume iscrpile, grof Janković ondje je izgradio lovački dom.


Skakavac
Josip Janković što je poželio, to je i ostvario, a njegovo najveće postignuće je slap Skakavac, jedini takav u Slavoniji. Jankovački potok usmjerio je preko 17 m visoke stijene, a prizor slapa, ispod kojeg se može i šetati, a koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene, predivan je, bilo procvalo proljeće ili bijela zima.

Primjedbe

  1. Jankovac je odlično mjesto, bilo da je riječ o prvomajskom roštilju ili vikend izletu

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...