Šljokičasta žena

Kao što sam već  spomenula, napokon sam se odlučila zamrznuti svoj status zaposlene žene i okušati se u predporodiljnom odmoru, što zbog sveopće iscrpljenosti zbog peludne alergije, što zbog brojnih obveza koje se podrazumijevaju kada pokušavate sviti obiteljsko gnijezdo. Moram priznati, bilo mi je jako teško posljednjeg radnog dana i iznenadila me spoznaja da sam u ovih nekoliko mjeseci stvarno sam zavoljela svoje kolege, a i svoj posao! Neće biti lako staviti posao na stranu na najmanje godinu dana, ali sada je beba na prvom mjestu, i svim srcem se radujem što ću joj se u potpunosti moći posvetiti! Posljednjeg radnog dana prošetali smo Donjim Miholjcem, u kojem posjećujem svoju ginekologinju, i, unatoč zelenilu koje je vrebalo na svakom koraku, uživali u lijepom proljetnom danu. Nisam sigurna je li Miholjac mjesto u kojem se okreće novac , ali jedno je sigurno - ima nekoliko detalja koji odišu prošlošću i romantikom.  Najprepoznatljivija građevina u Donjem Miholjcu...

Priroda i ja nikako na zelenu granu. Ja nju volim, a ona mene ne. Kad bih mogla birati kako bih provela slobodan dan, definitivno bih izabrala popodne uz knjigu ispod zelene krošnje. No, ovih dana mogu o tome samo sanjati jer me pelud napada sve u šesnaest. Možda ste pomislili da pretjerujem i da ne znate nikoga tko toliku muku muči s peludnom alergijom, ali vjerojatno svi koje poznajete, a koji od nje pate, piju tablete ili druge lijekove koji im pomažu da iz bitke izađu kao pobjednici. Trudnice se moraju žrtvovati pa je jedini lijek izolacija - u zatvorenim prostorima. Ipak, svako malo pobjegnem van i dam proljeću još jednu priliku. Tako sam Prizore iz seoskog života Amosa Oza poželjela pročitati u dvorištu, uz zvuk susjedovog traktora i kosilice za travu, dok ptičice pjevaju, a gice rokću. Oza volim još iz srednjoškolskih dana, otkad sam pročitala Moj Michael, osvojio me. U Prizorima je ispričao nekoliko priča o ljudima iz malog mjesta, ljudima koji žive obične života, a čuvaju...

Po ne znam koju godinu po redu, opet mi se, baš u rođendanskom tjednu, svijet nasmijao u lice i učinio da se osjećam razočaranom u čitav ljudski rod. Kao da čovjeku nije dovopjno da u jednom danu ostari godinu dana. Nije taj osjećaj rezultat jednog nespretnog ili zlonamjernog pojedinca, nego me val razočaranja zapljusnio s raznih strana i rezultirao pravom erupcijom emocijama - što od jada, što od hormona. Ako ima imalo istine u onoj o trudnicama i ječmencima, posljednjih dana podijelila sam ih nekoliko.  Budi promjena koju želiš u svijetu, rekao je Gandhi, ali nije htio reći i:"...ali pomiri se s tim da druge nikada nećeš promijeniti". Koliko god se čovjek trudio biti dobar, biti svima na usluzi, biti pristojan, biti ponizan, ne može ne primijetiti zloću ili zavist, što li već ljude motivira, koje vrebaju svakodnevno. Stoga, ne želim poklone - za rođendan si želim mir u svijetu - ljude koji ne podmeću drugima noge, koji ne stavljaju zle riječi drugima u usta, ljude ...

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku! Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji. Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća,...

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana). U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli. Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit , kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon lje...

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Me...