Preskoči na glavni sadržaj

Malo skradinsko putovanje

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku!


Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji.


Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća, a sagrađena je na mjestu nekadašnje džamije. Šarolikim ulicama Skradina i danas šapuće njegova bogata povijest, što čini šetnju njime nezaboravnim iskustvom.


Nakon doručka u Skradinu, sasvim logičan slijed - Skradinski buk. U zimskom periodu ulaznica u Nacionalni park Krka iznosi 30 kn, pa nitko nema valjani izgovor za propuštanje ovog doživljaja. Iako sam čest gost Roškog slapa, na Skradinskom buku još nisam bila, pa sam bila posebno uzbuđena.


Rijeka Krka izvire iz podnožja Dinare, a prostire se na 25,6 kilometara kvadratnih vodene površine. Ako ste žena, mjerne jedinice vam ne znače mnogo, znam, ali radi se o stvarno impoznatnoj količini vodene stihije. Osim sedam jezera na sedrenim barijerama, Krka se ponosi brojnim vidikovcima, starim mlinovima i drugom najstarijom hidroelektranom u svijetu (tj. njenim ostacima), koja je otvorena 1895. godine, samo dva dana nakon Tesline elektrane na Niagari.


Kroz park je najljepše proći pješačkom stazom dugom oko 2,5 kilometra, koja vas vodi preko vode koja toliko buči da će vam u ušima šuštati i satima nakon obilaska. Lijepo uređeni carski vidikovac (koji je tako nazvan po caru Franji Josipu) čuva i crkvicu svetog Nikole, izgrađenu od sedre, koja čuva sve putnike koji se na svom putu dive Krki.


Kad god me priroda oduševi svojim prizorima, ne mogu ne postati svjesna, ali zaista svjesna, Božje blizine i ljubavi, jer takvu ljepotu moglo je smisliti samo nešto božansko, nešto veće od nas. Hvala Ti, Bože, što nas darivaš darovima prirode i što imamo privilegiju uživati u njima!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...