Preskoči na glavni sadržaj

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...