Preskoči na glavni sadržaj

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...