Preskoči na glavni sadržaj

Feel-good/feel-bad movie

Većina ljudi mrzi ponedjeljak, ali ja ne mogu smisliti – srijedu. Ponedjeljkom sam spremna za nove pobjede - srknem kavu i nema toga što ne mogu ostvariti. Ali srijedom? Srijedom ujutro jedva ustanem iz kreveta jer me deprimira pomisao da do vikenda ima još toooooliko puno dana, a jedino što me može obradovati su sati koji prolaze. Ove srijede sam i u užasnom sam PMS-u i svi mi idu na živce. Spam mailove, upaljeno grlo, menstrualne grčeve, kišno vrijeme, ljude koji viču po ulici kao da su selski telari, vozače koji se iživljavaju na trubi, ljude koji ne pozdravljaju na ulici, pseći izmet posvuda, spise koji mi jedini prave društvo, neizvjesnost, pokvareni zub, biološki sat – i tako redom, putem do posla u sebi nabrajam stvari koje mrzim srijedom. Baš kao što je to činio Henry Altman u filmu The Angriest Man in Brooklyn


Bittersweet je ovo film o čovjeku kojemu mlada liječnica Sharon (Mila Kunis), depresivna i bijesna na svoj način, dijagnosticira aneurizmu na mozgu. Uz to, isprovocirana njegovim napadom, prognozira mu da mu preostaje još samo 90 minuta života. Henry, stručnjak za prve dvije faze žalovanja – poricanje i ljutnju, ipak odluči javiti se sinu čiji lifestyle ne odobrava i kojeg nije vidio dvije godine, organizirati oproštajnu zabavu s prijateljima koje nikada nije trebao te posjetiti suprugu, koju mrzi, i s njom voditi ljubav posljednji put u svom životu, iako se ne može sjetiti kad su posljednji put to uradili. Hoće li Tommy odgovoriti ocu koji nije bio uz njega, hoće li se ijedan Henryjev prijatelj odazvati njegovom pozivu, te hoće li, kad shvati da je pogriješila, Sharon uspjeti odvesti Henryja na liječenje i spasiti taj njegov jadni život? 


Obožavam ovakve filmove, one koji nas podsjećaju da svakoga dana trebamo živjeti kao da nam je posljednji – i ne mislim pri tome na uživanje u ilegalnim supstancama ili preuzimanju pravde u svoje ruke, nego da trebamo živjeti tako da svakog trena osoba koje volimo znaju da smo tu za njih i da su obogatile naš život. Teško je pronaći mir u srcu, i mir u ljudskim odnosima, ali on jedini jamči sretan život bez kajanja. U vrijeme kada svatko od nas bije neku bitku, kad se svatko želi ili zavući pod dekicu i dobro se isplakati ili otići ondje gdje ga nitko ne čuje i vrištati iz petnih žila, dobro je pogledati film o čovjeku koji je mogao imati sve, samo da je uspio skupiti šačicu sretnih misli svakoga dana. Ako vam još kažem da Henryja, ljutitog, depresivnog i samoubilački nastrojenog čovjeka u Brooklynu, glumi uvijek nasmijani, a očito – uvijek žalosni, Robin Williams – jasno vam je da je srijeda savršena za jednu filmsku večer u kojoj će kokice, uz začin emocija, biti slanije nego ikada.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...