Šljokičasta žena

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku! Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji. Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća,...

Neko vrijeme slušam Šibenčane kako hvale tu famoznu Skradinsku tortu, no, u godinu i pol dana mog stanovanja u šibenskom kraju, još uvijek dalje od priče Šibenčani nisu otišli. Jako nestrpljiva kakva jesam,  odlučih si smiksati tu poznatu tortu sama - doma u Slavoniji.  Skradin je maleno mjesto u blizini Skradinskog buka i Visovca, gdje se sastaju Krka i ulice popločane Venecija style . U 4. stoljeću bio je središte ranokršćanske biskupije, a još ranije i glavni grad pokrajine Liburnije. Ipak, najveći je značaj imao u 14. stoljeću, kada je vladao Pavle Šubić i kad je Skradin bio glavni grad Hrvatske i Bosne. Upravo iz tog doba potječe i Skradinska torta - poslastica u kojoj su uživali mladenci uoči prve bračne noći (orasi i bademi su afrodizijak, navodno), a bez koje danas nema niti jednog pira ili fešte u Skradinu i koja je jedan od poznatih hrvatskih autohtonih specijaliteta. Ova torta sastoji se od puno jaja i puno orašastih plodova, ne sadrži niti trunčicu...

Lijepo je Lorelai rekla, subota je dan odmora, ali ne! Umjesto da se odmaram,već oko sedam sam nalijevala kavu u sebe pa se uputila pješice na biskupijski susret katoličke mladeži koji se održavao u katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Naravno da sam izjutra poželjela kolegici otkazati dogovor i ostati u krevetu do podneva, ali kako to obično biva, stisnula sam zube, znajući da se i u najneobičnijim situacijama može čuti nešto što će ti biti utjeha, pouka, spoznaja na kojoj ćeš temeljiti život u naredno vrijeme. Bilo je tu mnogo priče koja me nije dotakla i koju sam slušala uz zijavanje i trijebljenje krmelja, ali kada se mikrofona uhvatio pater Ivan Mandurić, zvani Ike , iz Zagreba, predosjećala sam da ću se njegovih riječi uvijek sjećati.  Pričao je kako je rano izgubio vjeru u Boga i kako se silno trudio pronaći čovjeka koji se osobno susreo s Isusom i koji bi mu jamčio da Bog uistinu postoji. U međuvremenu ga je pronašao kroz seminar profesora Ivančića, postao isusovac, a dan...