Po ne znam koju godinu po redu, opet mi se, baš u rođendanskom tjednu, svijet nasmijao u lice i učinio da se osjećam razočaranom u čitav ljudski rod. Kao da čovjeku nije dovopjno da u jednom danu ostari godinu dana. Nije taj osjećaj rezultat jednog nespretnog ili zlonamjernog pojedinca, nego me val razočaranja zapljusnio s raznih strana i rezultirao pravom erupcijom emocijama - što od jada, što od hormona. Ako ima imalo istine u onoj o trudnicama i ječmencima, posljednjih dana podijelila sam ih nekoliko.
Budi promjena koju želiš u svijetu, rekao je Gandhi, ali nije htio reći i:"...ali pomiri se s tim da druge nikada nećeš promijeniti". Koliko god se čovjek trudio biti dobar, biti svima na usluzi, biti pristojan, biti ponizan, ne može ne primijetiti zloću ili zavist, što li već ljude motivira, koje vrebaju svakodnevno.
Stoga, ne želim poklone - za rođendan si želim mir u svijetu - ljude koji ne podmeću drugima noge, koji ne stavljaju zle riječi drugima u usta, ljude koji neće tvoju ideju, inicijativu i trud popljuvati i još ti davati savjete koje nisi zatražio, prijatelje koji će cijeniti tvoje mišljenje i kad se bude razlikovalo od njihovog, prijatelje koji će se bar jednom u životu iskreno, svim srcem, veseliti zbog tebe, prijatelje koji se neće voditi samo svojim interesima, prijatelje koji te neće iskorištavati i koji će, bar na tren, poželjeti ugodno te iznenaditi. Ili si, realnije, želim više živaca, više bezobrazluka, a manje osjećajnosti i dlaka na jeziku koje se s vremenom pretvore u čir na želucu.
Pomalo terapeutski, ovoga tjedna pokušat ću zaboraviti svijet i zadubit se u nebo, knjige i filmove, te u jedino stvorenje koje me bezuvjetno voli, iako nisam njegov produkt - mog muža.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)