Preskoči na glavni sadržaj

Kad se mrzi i voli

Iako Hollywood sve veću lovu ulaže u filmsku produkciji, čini mi se da se više ne snimaju filmovi koji čovjeka mogu nadahnuti svojom jednostavnošću i šarmantnošću. Zato, kišni dan savršen je za opuštanje uz jedan od hollywoodskih klasika.


Nekada, ne tako davno, filmašima nisu bili potrebni specijalni efekti, niti bajna kostimografija. Sve što je činilo film dobrim je bio dobar scenarij i glavni glumci između kojih je znala frknuti pokoja iskrica. Jedan od takvih filmova je i The shop around the corner, divan film kojeg su 1998. godine pokušali kopirati oni koji su natjerali Meg Ryan i Tom Hanksa da zaigraju u ulogama Klare i gospodina Kralika. Velik sam romantičar i romantične komedije gledala bih od jutra do sutra, ali You've got mail nije mi bila gledljiva. Ali, ako e-mail zamijenite pravim pisanim pismima, poštanskim sandučićima i radnju smjestite u mali dućan čangrizavog gazde Matuscheka u Budimpešti - dobijete film kojeg ćete rado pogledati i više puta!


Gospodin Kralik jedan je od prodavača u dućanu na uglu, a jedno je od najromantičnijih izdanja mladog Jamesa Stewarta. Kad mu u dućan dođe mlada Klara i snalažljivo ga natjera da ju zaposli, jasno je da njih dvoje neće biti BFF. Ipak, nešto im je zajedničko - oboje imaju pen pal-a s kojim raspravljaju o umjetnosti i svemu onome što život čini lijepim. Pogađate, oni ni ne slute da se zaljubljuju upravo jedno u drugo!

Obožavam priče o parovima koji izazivaju jedno drugo - taj slatki prkos koji privlači muškarca ženi, i ženu muškarcu! I mislim da on nije filmska figura, nego da nas i u stvarnosti privlače osobe koje nam mogu biti dostojni suparnici. James Stewart i Margaret Sullavan savršeno su utjelovili mačku i miša te, zajedno s ostalim pitoresknim likovima u dućanu gospodina Matuscheka, stvorili antologijski film koji nas uči da je ponekad lakše dušu ogoliti papiru, nego ljudskom biću. Valjda se svi trudimo sakriti svoju ranjivost, u tolikoj mjeri da zaboravimo - možda već sutra na ulici, kojom svakog dana prođemo, susretnemo nekoga kome bismo mogli pokloniti svoje srce. Lijepe li misli, zar ne?


Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto
Objavi komentar
Pročitajte više

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo
Objavi komentar
Pročitajte više

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca
Objavi komentar
Pročitajte više

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno
3 komentara
Pročitajte više

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e
Objavi komentar
Pročitajte više