Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za izgubljenim vremenom

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuči samo preko lica sretnog djeteta.


U tom sjetnom raspoloženju djelomično sam i zbog posljednje knjige za kojom sam posegnula, a koja je ostavila u meni neku čudnu prazninu, koja kao da ni ne pripada meni.
Svi ste, vjerujem, čitali o Patricku Modianu, francuskom književniku koji je lani za svoj rad primio Nobela. Ne znam kakav je on čovjek, ali ako je suditi po njegovom Malom Dragulju - on je stara duša koja čezne za izgubljenim vremenom.


Obožavam stare fotografije, priče o ljudima koji nisu napravili za čovječanstvo značajna djela, ali su stvorili život, priliku, nadu. Upravo zato, pripovijedanje djevojke Therese koja, jednog sumornog dana u metrou (sama željeznica odiše tugom i čežnjom, zar ne?), ugleda ženu u žutom kaputu - baš onakvom kakav je krasio njenu majku, plesačicu, ženu koja ju je napustila prije mnogo godina - unijelo je u mene tihi nemir, onaj kakav čovjek osjeća duboko, ispod buke koja zaglušuje i svijeta koji ne razumije.
Theresine riječi, kao i njen život, spore su i bezvoljne, ne streme ničemu, samo čeznu - za toplinom, za rodnim krajem, za majkom, za odgovorima. Od banalne teme Modiano je stvorio čitav svijet.
Ova knjiga, vjerujem, u svakome priziva sjećanja iz djetinjstva, na riječi koje su nas ranile, na udarce koji još bride, na ožiljke koji nikada neće zarasti, bez obzira na uspjeh ili ljubav koje smo pronašli u zreloj dobi. Ništa ne može zamijeniti ljubav darovanu u djetinjstvu, i ništa ne može ispuniti prazninu koju je nedostatak te iste ljubavi prouzrokovao.

"Ako stanuješ u blizini kolodvora, to potpuno promijeni život. Imaš dojam da si u prolazu. Ništa nikada nije konačno. Danas, sutra, urkcaš se na neki vlak. To su četvrti otvorene prema budućnosti. Doduše, brojčanik velikog sata podsjećao me na nešto veoma daleko. Mislim da sam na ovom brojčaniku naučila gledati na sat, u doba kad sam se zvala Mali Dragulj."

Razmišljajući o svom dosadno sretnom djetinjstvu, koje je ipak na meni ostavilo otiske u obliku raznih mana, ne mogu ne pomisliti na sve one koji kroz život prolaze bez roditeljske potpore i ljubavi, bez uspomena na nasmijana lica i obiteljsko grleno veselje, tražeći odgovore na pitanja koja je nemoguće oblikovati - toliko tuge hoda našim ulicama, ta pravo je čudo da se svi u njoj ne utopimo! Iako ne možemo vratiti vrijeme, niti donirati ono što je tolikima nedostajalo dok su odrastali, možda bismo mogli jedni prema drugima biti pažljiviji, imajući uvijek na umu da je nekome kruh s kajmakom samo prosto jelo, da netko svoju majku traži na kolodvoru, da netko nikada nije pronašao mjesto koje će zvati svojim domom, na kojem će se osjećati sigurno i voljeno.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...