Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuči samo preko lica sretnog djeteta.
U tom sjetnom raspoloženju djelomično sam i zbog posljednje knjige za kojom sam posegnula, a koja je ostavila u meni neku čudnu prazninu, koja kao da ni ne pripada meni.
Svi ste, vjerujem, čitali o Patricku Modianu, francuskom književniku koji je lani za svoj rad primio Nobela. Ne znam kakav je on čovjek, ali ako je suditi po njegovom Malom Dragulju - on je stara duša koja čezne za izgubljenim vremenom.
Obožavam stare fotografije, priče o ljudima koji nisu napravili za čovječanstvo značajna djela, ali su stvorili život, priliku, nadu. Upravo zato, pripovijedanje djevojke Therese koja, jednog sumornog dana u metrou (sama željeznica odiše tugom i čežnjom, zar ne?), ugleda ženu u žutom kaputu - baš onakvom kakav je krasio njenu majku, plesačicu, ženu koja ju je napustila prije mnogo godina - unijelo je u mene tihi nemir, onaj kakav čovjek osjeća duboko, ispod buke koja zaglušuje i svijeta koji ne razumije.
Theresine riječi, kao i njen život, spore su i bezvoljne, ne streme ničemu, samo čeznu - za toplinom, za rodnim krajem, za majkom, za odgovorima. Od banalne teme Modiano je stvorio čitav svijet.
Ova knjiga, vjerujem, u svakome priziva sjećanja iz djetinjstva, na riječi koje su nas ranile, na udarce koji još bride, na ožiljke koji nikada neće zarasti, bez obzira na uspjeh ili ljubav koje smo pronašli u zreloj dobi. Ništa ne može zamijeniti ljubav darovanu u djetinjstvu, i ništa ne može ispuniti prazninu koju je nedostatak te iste ljubavi prouzrokovao.
"Ako stanuješ u blizini kolodvora, to potpuno promijeni život. Imaš dojam da si u prolazu. Ništa nikada nije konačno. Danas, sutra, urkcaš se na neki vlak. To su četvrti otvorene prema budućnosti. Doduše, brojčanik velikog sata podsjećao me na nešto veoma daleko. Mislim da sam na ovom brojčaniku naučila gledati na sat, u doba kad sam se zvala Mali Dragulj."
Razmišljajući o svom dosadno sretnom djetinjstvu, koje je ipak na meni ostavilo otiske u obliku raznih mana, ne mogu ne pomisliti na sve one koji kroz život prolaze bez roditeljske potpore i ljubavi, bez uspomena na nasmijana lica i obiteljsko grleno veselje, tražeći odgovore na pitanja koja je nemoguće oblikovati - toliko tuge hoda našim ulicama, ta pravo je čudo da se svi u njoj ne utopimo! Iako ne možemo vratiti vrijeme, niti donirati ono što je tolikima nedostajalo dok su odrastali, možda bismo mogli jedni prema drugima biti pažljiviji, imajući uvijek na umu da je nekome kruh s kajmakom samo prosto jelo, da netko svoju majku traži na kolodvoru, da netko nikada nije pronašao mjesto koje će zvati svojim domom, na kojem će se osjećati sigurno i voljeno.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)