Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za izgubljenim vremenom

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuči samo preko lica sretnog djeteta.


U tom sjetnom raspoloženju djelomično sam i zbog posljednje knjige za kojom sam posegnula, a koja je ostavila u meni neku čudnu prazninu, koja kao da ni ne pripada meni.
Svi ste, vjerujem, čitali o Patricku Modianu, francuskom književniku koji je lani za svoj rad primio Nobela. Ne znam kakav je on čovjek, ali ako je suditi po njegovom Malom Dragulju - on je stara duša koja čezne za izgubljenim vremenom.


Obožavam stare fotografije, priče o ljudima koji nisu napravili za čovječanstvo značajna djela, ali su stvorili život, priliku, nadu. Upravo zato, pripovijedanje djevojke Therese koja, jednog sumornog dana u metrou (sama željeznica odiše tugom i čežnjom, zar ne?), ugleda ženu u žutom kaputu - baš onakvom kakav je krasio njenu majku, plesačicu, ženu koja ju je napustila prije mnogo godina - unijelo je u mene tihi nemir, onaj kakav čovjek osjeća duboko, ispod buke koja zaglušuje i svijeta koji ne razumije.
Theresine riječi, kao i njen život, spore su i bezvoljne, ne streme ničemu, samo čeznu - za toplinom, za rodnim krajem, za majkom, za odgovorima. Od banalne teme Modiano je stvorio čitav svijet.
Ova knjiga, vjerujem, u svakome priziva sjećanja iz djetinjstva, na riječi koje su nas ranile, na udarce koji još bride, na ožiljke koji nikada neće zarasti, bez obzira na uspjeh ili ljubav koje smo pronašli u zreloj dobi. Ništa ne može zamijeniti ljubav darovanu u djetinjstvu, i ništa ne može ispuniti prazninu koju je nedostatak te iste ljubavi prouzrokovao.

"Ako stanuješ u blizini kolodvora, to potpuno promijeni život. Imaš dojam da si u prolazu. Ništa nikada nije konačno. Danas, sutra, urkcaš se na neki vlak. To su četvrti otvorene prema budućnosti. Doduše, brojčanik velikog sata podsjećao me na nešto veoma daleko. Mislim da sam na ovom brojčaniku naučila gledati na sat, u doba kad sam se zvala Mali Dragulj."

Razmišljajući o svom dosadno sretnom djetinjstvu, koje je ipak na meni ostavilo otiske u obliku raznih mana, ne mogu ne pomisliti na sve one koji kroz život prolaze bez roditeljske potpore i ljubavi, bez uspomena na nasmijana lica i obiteljsko grleno veselje, tražeći odgovore na pitanja koja je nemoguće oblikovati - toliko tuge hoda našim ulicama, ta pravo je čudo da se svi u njoj ne utopimo! Iako ne možemo vratiti vrijeme, niti donirati ono što je tolikima nedostajalo dok su odrastali, možda bismo mogli jedni prema drugima biti pažljiviji, imajući uvijek na umu da je nekome kruh s kajmakom samo prosto jelo, da netko svoju majku traži na kolodvoru, da netko nikada nije pronašao mjesto koje će zvati svojim domom, na kojem će se osjećati sigurno i voljeno.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...