Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za izgubljenim vremenom

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuči samo preko lica sretnog djeteta.


U tom sjetnom raspoloženju djelomično sam i zbog posljednje knjige za kojom sam posegnula, a koja je ostavila u meni neku čudnu prazninu, koja kao da ni ne pripada meni.
Svi ste, vjerujem, čitali o Patricku Modianu, francuskom književniku koji je lani za svoj rad primio Nobela. Ne znam kakav je on čovjek, ali ako je suditi po njegovom Malom Dragulju - on je stara duša koja čezne za izgubljenim vremenom.


Obožavam stare fotografije, priče o ljudima koji nisu napravili za čovječanstvo značajna djela, ali su stvorili život, priliku, nadu. Upravo zato, pripovijedanje djevojke Therese koja, jednog sumornog dana u metrou (sama željeznica odiše tugom i čežnjom, zar ne?), ugleda ženu u žutom kaputu - baš onakvom kakav je krasio njenu majku, plesačicu, ženu koja ju je napustila prije mnogo godina - unijelo je u mene tihi nemir, onaj kakav čovjek osjeća duboko, ispod buke koja zaglušuje i svijeta koji ne razumije.
Theresine riječi, kao i njen život, spore su i bezvoljne, ne streme ničemu, samo čeznu - za toplinom, za rodnim krajem, za majkom, za odgovorima. Od banalne teme Modiano je stvorio čitav svijet.
Ova knjiga, vjerujem, u svakome priziva sjećanja iz djetinjstva, na riječi koje su nas ranile, na udarce koji još bride, na ožiljke koji nikada neće zarasti, bez obzira na uspjeh ili ljubav koje smo pronašli u zreloj dobi. Ništa ne može zamijeniti ljubav darovanu u djetinjstvu, i ništa ne može ispuniti prazninu koju je nedostatak te iste ljubavi prouzrokovao.

"Ako stanuješ u blizini kolodvora, to potpuno promijeni život. Imaš dojam da si u prolazu. Ništa nikada nije konačno. Danas, sutra, urkcaš se na neki vlak. To su četvrti otvorene prema budućnosti. Doduše, brojčanik velikog sata podsjećao me na nešto veoma daleko. Mislim da sam na ovom brojčaniku naučila gledati na sat, u doba kad sam se zvala Mali Dragulj."

Razmišljajući o svom dosadno sretnom djetinjstvu, koje je ipak na meni ostavilo otiske u obliku raznih mana, ne mogu ne pomisliti na sve one koji kroz život prolaze bez roditeljske potpore i ljubavi, bez uspomena na nasmijana lica i obiteljsko grleno veselje, tražeći odgovore na pitanja koja je nemoguće oblikovati - toliko tuge hoda našim ulicama, ta pravo je čudo da se svi u njoj ne utopimo! Iako ne možemo vratiti vrijeme, niti donirati ono što je tolikima nedostajalo dok su odrastali, možda bismo mogli jedni prema drugima biti pažljiviji, imajući uvijek na umu da je nekome kruh s kajmakom samo prosto jelo, da netko svoju majku traži na kolodvoru, da netko nikada nije pronašao mjesto koje će zvati svojim domom, na kojem će se osjećati sigurno i voljeno.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...