YOLO

Dok smo jutros kvocali jer nas je ponedjeljak opet pronašao, Osijekom su odjekivali pucnji. Bivši klijent ubio je odvjetnika.

Inače ne volim na blogu pisati o takvim stvarima, tome služe portali, ali tužan je ovo dan za sve moje kolege koji se trude obavljati svoj posao, i povlači mnogo pitanja, i to ne samo u našem poslu, nego u obavljanju svakog posla koji uključuje interakciju s ljudima - i to najopasnijom vrstom - onima koji nemaju što izgubiti. Ovakvi događaji sve nas ostavljaju bespomoćnima jer, doista, čini se kao da je zlo, sudbinu, zovite to kako želite, nemoguće izbjeći. Sve što možemo je živjeti život kao da nam je svaki dan posljednji dan - poštovati ljude oko sebe, nastojati obavljati svoj posao časno, lijegati sa čistom savjesti, truditi se unijeti pozitivne promjene u svoju okolinu, voljeti život i biti zahvalan na svakoj njegovoj minuti.

Pa, evo na čemu sam ja zahvalna posljednjih dana!

Ušla sam u 29. godinu života, proslavila s obitelji, daleko od glupih čestitki na Faceu (hm, maknete datum rođenja s Facebooka i odjednom vam i bliski prijatelji zaborave rođendan), radeći samo ono što volim - šećući, pjevajući, gledajući crtiće i živeći u bajci.

Najljepši poklon sam dobila od majke koja je moj uradak iz četvrtog razreda (male vezilje) uklopila u ukrasni jastučić koji jedva čekam pokazati svojoj bebi (koja je sada duga već deset centimetara!) i od muža koji je kupio slušalice putem kojih beba upravo, preko trbuha, koji je naglo iskočio zadnjih desetak dana, sluša mix pjesama koje joj je snimila buduća tetka. Kolege su mi poklonili cvijeće koje, što sam starija, to više volim primiti.

Muž me za rođendan odveo u kino na Pepeljugu - u kojoj sam uživala (uz dodatak Frozen Fevera, pa može li rođendan iti bolji!)! Bila je to prava Pepeljuga, ona koja se ne srami svog imena, koja je dobra i prema onima koji to ne zaslužuju, ona koja vidi svijet ne onakav kakav jest, nego onakav kakav bi mogao biti. Svima nam nedostaje malo čarolije u životu.

Osim kina, bila sam i čest posjetitelj kazališta - uživala sam u Ani Karenjinoj (izvrsna scenografija osječkog HNK i divna Sandra Lončarić Tankosić u ulozi Ane) i Eri s onoga svijeta kojim sam počastila mamu, koja nikad nije bila u osječkom HNK, za rođendan. Volim kazalište, uvijek je doživljaj!

Nakon kina i kazališta, na red je došla i knjiga! Prošlog tjedna marende sam provodila u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici, koju je posjetio i Cody Brown koji je predstavljao svoju knjigu o propuhu, punici i drugim čudovišnim hrvatskim izumima te nasmijao osječku publiku u American corneru. Ako još niste, posjetite ga na blogu Zablogreb!

Prve dane proljeća provela sam u šetnji i u posjetu malom slatkom kumiću starom tri tjedna. Čak sam se usudila uzeti ga u naručje, a bio je tako dobar da mi je dopustio da mu i užinu u bočici poslužim! Oduševila me mala mrvica!