Šljokičasta žena

Priroda i ja nikako na zelenu granu. Ja nju volim, a ona mene ne. Kad bih mogla birati kako bih provela slobodan dan, definitivno bih izabrala popodne uz knjigu ispod zelene krošnje. No, ovih dana mogu o tome samo sanjati jer me pelud napada sve u šesnaest. Možda ste pomislili da pretjerujem i da ne znate nikoga tko toliku muku muči s peludnom alergijom, ali vjerojatno svi koje poznajete, a koji od nje pate, piju tablete ili druge lijekove koji im pomažu da iz bitke izađu kao pobjednici. Trudnice se moraju žrtvovati pa je jedini lijek izolacija - u zatvorenim prostorima. Ipak, svako malo pobjegnem van i dam proljeću još jednu priliku. Tako sam Prizore iz seoskog života Amosa Oza poželjela pročitati u dvorištu, uz zvuk susjedovog traktora i kosilice za travu, dok ptičice pjevaju, a gice rokću. Oza volim još iz srednjoškolskih dana, otkad sam pročitala Moj Michael, osvojio me. U Prizorima je ispričao nekoliko priča o ljudima iz malog mjesta, ljudima koji žive obične života, a čuvaju...

Dok smo jutros kvocali jer nas je ponedjeljak opet pronašao, Osijekom su odjekivali pucnji. Bivši klijent ubio je odvjetnika. Inače ne volim na blogu pisati o takvim stvarima, tome služe portali, ali tužan je ovo dan za sve moje kolege koji se trude obavljati svoj posao, i povlači mnogo pitanja, i to ne samo u našem poslu, nego u obavljanju svakog posla koji uključuje interakciju s ljudima - i to najopasnijom vrstom - onima koji nemaju što izgubiti. Ovakvi događaji sve nas ostavljaju bespomoćnima jer, doista, čini se kao da je zlo, sudbinu, zovite to kako želite, nemoguće izbjeći. Sve što možemo je živjeti život kao da nam je svaki dan posljednji dan - poštovati ljude oko sebe, nastojati obavljati svoj posao časno, lijegati sa čistom savjesti, truditi se unijeti pozitivne promjene u svoju okolinu, voljeti život i biti zahvalan na svakoj njegovoj minuti. Pa, evo na čemu sam ja zahvalna posljednjih dana! Ušla sam u 29. godinu života, proslavila s obitelji, daleko od glupih čestitk...

Po ne znam koju godinu po redu, opet mi se, baš u rođendanskom tjednu, svijet nasmijao u lice i učinio da se osjećam razočaranom u čitav ljudski rod. Kao da čovjeku nije dovopjno da u jednom danu ostari godinu dana. Nije taj osjećaj rezultat jednog nespretnog ili zlonamjernog pojedinca, nego me val razočaranja zapljusnio s raznih strana i rezultirao pravom erupcijom emocijama - što od jada, što od hormona. Ako ima imalo istine u onoj o trudnicama i ječmencima, posljednjih dana podijelila sam ih nekoliko.  Budi promjena koju želiš u svijetu, rekao je Gandhi, ali nije htio reći i:"...ali pomiri se s tim da druge nikada nećeš promijeniti". Koliko god se čovjek trudio biti dobar, biti svima na usluzi, biti pristojan, biti ponizan, ne može ne primijetiti zloću ili zavist, što li već ljude motivira, koje vrebaju svakodnevno. Stoga, ne želim poklone - za rođendan si želim mir u svijetu - ljude koji ne podmeću drugima noge, koji ne stavljaju zle riječi drugima u usta, ljude ...

Proživljavam posljednje minute 26. godine i silom pokušavam smisliti zašto bi puhanje 27 svijećica na torti bilo a good thing (osim samog postojanja torte, dakako), no, umjesto toga, padaju mi napamet samo argumenti koji idu u korist Petru Panu. 1. Gospodar si svog novčanika, ali on je uvijek prazan Čekao si razdoblje svog života kad će ti na račun sjesti prva lova koju si actually zaradio? Kad to dočekaš, shvatiš da gotovo cijelu plaću potrošiš na preskupe namirnice, a hladnjak ti svejedno nikada nije pun, velik dio daš državi, a ostatak gazdama stana za stanarinu i režije. Hm, odjednom se tatin džeparac koji trošiš samo na gluposti i ne čini lošim, je li tako? 2. Možeš jesti junk kad god želiš, ali on će ti se još brže nataložiti u tijelu Dok si dijete u razvoju, mama te šopa blitvama i prokulicama (pogotovo ako si u tinejdžerskoj dobi bio vegetarijanac, kao ja), a ti bi svaki dan jeo samo pomfrit, sve zdravo ti je out, jogurt ne podnosiš, a u leksikonima pizzu n...

Danas se moj dragi upušta u nove pustolovine u ukletom klubu 27 - srećom pa nije celebrity, pa se ne bojim za njega. Iako nas mnogi gledaju kao čudake - jer kako je moguće da nismo poljubili stotinjak onih krivih prije nego smo upoznali jedno drugo, i jer nije fer da netko pola života provede tražeći ljubav dok smo je mi okusili u najljepšoj dobi života, zatelebavši se još negdje oko male mature - ali nije nas briga, mi smo još tu - bolji no ikad - usprkos svim olujama koje smo i sami stvarali i koje je svijet stvarao. Znali su još onda da je problematičan, i da mu je stidljivo lice samo paravan za sve nepodopštine koje je radio, ali ja sam ga odmah prepoznala onakvog kakav uistinu jest - čovjek čiste duše koji, kad voli, voli do kraja. To je bilo sve što mi je trebalo, i sve što ću ikada trebati.  Sunce moje, neću ti pisati pjesme, jer za poeziju dara nemam (iako kažu da je pod utjecajem ljubavi svatko postaje pjesnik), samo ću tebi u čast podijeliti neke od veselica (koje mi...

Neki pišu nekrologe, i u redu je odati počast nekome kada ga više nema, ali zašto to ne bismo učinili dok su još među nama – zašto im ne bismo rekli koliko nam znače, još danas? Mogli ste primijetiti da, kako moje prijateljice zalaze u određene godine života, tako ja objavim post na blogu u njihovu čast, iz jednostavnog razloga – volim rođendane i volim svoje prijateljice! Sa svakom od njih imam neki poseban odnos, jer život treba biti pun različitosti, šaren, a svaka od njih boji moj život drugo bojom i sretna sam što su baš one dio mog života – baš kao da su mi sestre koje sam sama odabrala. One su svaka svijet za sebe i ponekad su naša razmišljanja poput udaljenih galaksija, ali jedna od njih, i to ona koja danas postaje moja vršnjakinja, poprilično mi je slična. Iako su naše sličnosti i razlike znale biti povod za neprekidne rasprave, zamjeranja i analiziranja, i iako ona to nikada ne bih priznala – od svih mojih prijateljica, ona mi je najsličnija. Kažu da čovjek ...

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look , ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh. Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine n...