Preskoči na glavni sadržaj

Airplanes & Ice Cream

Neki pišu nekrologe, i u redu je odati počast nekome kada ga više nema, ali zašto to ne bismo učinili dok su još među nama – zašto im ne bismo rekli koliko nam znače, još danas? Mogli ste primijetiti da, kako moje prijateljice zalaze u određene godine života, tako ja objavim post na blogu u njihovu čast, iz jednostavnog razloga – volim rođendane i volim svoje prijateljice!


Sa svakom od njih imam neki poseban odnos, jer život treba biti pun različitosti, šaren, a svaka od njih boji moj život drugo bojom i sretna sam što su baš one dio mog života – baš kao da su mi sestre koje sam sama odabrala.


One su svaka svijet za sebe i ponekad su naša razmišljanja poput udaljenih galaksija, ali jedna od njih, i to ona koja danas postaje moja vršnjakinja, poprilično mi je slična. Iako su naše sličnosti i razlike znale biti povod za neprekidne rasprave, zamjeranja i analiziranja, i iako ona to nikada ne bih priznala – od svih mojih prijateljica, ona mi je najsličnija. Kažu da čovjek svoje mane najbolje prepoznaje u drugima, i mislim da jedna drugoj zrcalimo te mane na način kako samo najbolje prijateljice to mogu. Ona toga možda i nije svjesna, ali mi se brinemo oko istih stvari, patimo zbog sitnica i nitko ne razumije to naše cjepidlačenje. Često ne možemo shvatiti kako neki ljudi žive tako bezbrižno, ne mareći za ljude oko sebe, ne shvaćajući da  je u životu bitno poklanjati pažnju i vrijeme onima koje voliš. Nijedna tema nije nam tabu, i volimo sve analizirati, pojadati se, istresti dušu - ranjenu, golu ili onakvu kakva već uistinu jest, jer tek sad, kad smo starije, prihvaćamo jedna drugu kakva jest. Obje smo panični, ali odgovorni štreberi i često smo jedna drugoj potpora kad su teški ispiti u pitanju. Ta izabrale smo i istu profesiju! Volimo sličnu glazbu, sviđaju nam se isti filmovi i serije. Obje smo veliki gurmani, i za sladoled smo uvijek spremne, a onda se poslije žalimo jedna drugoj kako smo debele i kako ne možemo naći odjeću koja bi nam savršeno pristajala. Nismo djevojke za jednu noć, nego djevojke koje traže nekoga tko će ih voljeti, koga će one voljeti. Spremne smo priznati svoje greške, za one koji su toga vrijedni pogazit ćemo ponos i reći iskreno kako stvari stoje. Obje smo našle momke koji vole svoj status vječnog studenta i obje nas to ponekad izluđuje, ali stat ćemo uz svoje muškarce, i nećemo dopustiti drugima da ih zbog toga kude. Sposobnost da održimo vezu na daljinu, s odabranikom svog srca, jedna s drugom, govori da smo zbog ljudi koje volimo spremne ići tu extra mile. Odanost je nešto što dijelimo – u obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - nešto što će nas uvijek spojiti, bez obzira gdje nas život odvede.


Engleska riječ za srodnu dušu je soul mate, što bi u doslovnom prijevodu značilo - prijatelj duše. Savršeno je jasno da srodna duša jednoj ženi ne može biti muškarac, nego da to može biti samo prijateljica – onakva kakva ona meni jest.

Primjedbe

  1. Suze od sreće na oko naviru... :) HVALA TI, prijateljice moja! Jako si to lijepo napisala. ;) <3 šaljem zagrljaj do Šibenika! Love u! :*

    OdgovoriIzbriši
  2. Znam da imamo iste asocijacije na nju ;) SRETAN ROĐEEEEEENDAAAAN :* :*

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...