Preskoči na glavni sadržaj

Giselle Style

Napokon se netko i toga sjetio! Danas, na RTL televiziji, DISNEY DAN! Od animirane Zvončice i izgubljenog blaga, Underdoga, preko High School Musicala 3, Freaky Fridaya sa superiška Jamie Lee Curtis i Lindsey Lohan (slaba sam na nju jer obožavam Parent Trap, sestre i ja gledale smo ga samo pedesetak puta) pa sve do Princezinih dnevnika 2 i moje naaaajdraže Giselle u Enchanted! Iako sam planirala pranje rublja u nekoliko tura, pljevljenje cvijeća, spremanje stana i peglanje, mislim da ću se zavaliti i uživati u čarobnom svijetu Disneya u kojem bih toliko željela živjeti!


Nakon što sam prvi put pogledala Enchanted, skakutala sam po kući oponašajući Giselle, pjevuckajući songove iz filma, a sestra mi je po deseti put rekla da ona Isusova "Budite kao djeca" - ne znači "Budite djetinjasti". Pročitala sam negdje da Boga poznaju djeca, jer odrasli nemaju vremena hraniti vrapce - e pa ja želim hraniti vrapce i u tridesetima, i u pedesetima, i u osamdesetima (daj Bože!) i zato volim Giselle, koja je tako djetinje naivna :P

Pa tko ne bi htio živjeti kao ona? Da sam ja Giselle, živjela bih u bajkovitoj Andalaziji, a ne u Šibeniku, prijatelji bi mi bili zečići i vjeverice, a ja bih po cijele dane zaneseno pjevala i sanjarila. Da sam Giselle, moj dečko bio bi princ i mi uopće ne bismo morali završiti fakultet, niti se zaposliti, samo bismo živjeli u dvorcu i uživali u prirodi i balovima.

Da sam Giselle, ne bih rintala 600 km dalje od my true love's poljubaca, nego bismo se još davne 2001. vjenčali, ja bih nosila predivnu pufastu vjenčanicu, a njegova mama baba vještica bi me gurnula kroz bunar. Dobro, zanijela sam se, na tome ipak ne zavidim Giselle, jer moja svekrva to be je pravo dobra žena - knock on wood. Da sam Giselle, ne bi mi od stresa titrao očni živac mjesec dana - živjela bih bezbrižno i poznavala bih samo happy endove.


Recite što hoćete, ali od Giselle se može puno naučiti. Kada Giselle upoznaje Roberta, čovjeka 21. stoljeća koji ne vjeruje u bajke, ona mu nastoji pokazati kako je život čarobna pustolovina u koju se moraš upustiti svim srcem - odvažno. Ona pjeva s ptičicama, nosi vesele cvjetne haljine, zapleše gdje god ju je volja, i koliko god se čini nestvarna i nenormalno romantična, ima u njoj toliko ljepote da joj čak i Robert zavidi na glavi u oblacima


Ovo je sad spoiler, ili nije - jer budimo realni, ionako je očito da će se Giselle na kraju zaljubiti u Roberta - ali njihova ljubav pokazala je da svatko od nas treba u životu nekoga tko će biti romantičan kad smo pod stresom, tko će optimizmom otjerati naše crne misli, nekoga tko će odljepiti naše noge sa zemlje i s nama zaploviti prema oblacima, odvući nas iz ove brutalne realnosti, biti sve ono što mi nismo, upotpuniti nas - jer to je način da nas ljubav uvijek iznova iznenađuje, biva nova - i s happy endom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...