Preskoči na glavni sadržaj

Giselle Style

Napokon se netko i toga sjetio! Danas, na RTL televiziji, DISNEY DAN! Od animirane Zvončice i izgubljenog blaga, Underdoga, preko High School Musicala 3, Freaky Fridaya sa superiška Jamie Lee Curtis i Lindsey Lohan (slaba sam na nju jer obožavam Parent Trap, sestre i ja gledale smo ga samo pedesetak puta) pa sve do Princezinih dnevnika 2 i moje naaaajdraže Giselle u Enchanted! Iako sam planirala pranje rublja u nekoliko tura, pljevljenje cvijeća, spremanje stana i peglanje, mislim da ću se zavaliti i uživati u čarobnom svijetu Disneya u kojem bih toliko željela živjeti!


Nakon što sam prvi put pogledala Enchanted, skakutala sam po kući oponašajući Giselle, pjevuckajući songove iz filma, a sestra mi je po deseti put rekla da ona Isusova "Budite kao djeca" - ne znači "Budite djetinjasti". Pročitala sam negdje da Boga poznaju djeca, jer odrasli nemaju vremena hraniti vrapce - e pa ja želim hraniti vrapce i u tridesetima, i u pedesetima, i u osamdesetima (daj Bože!) i zato volim Giselle, koja je tako djetinje naivna :P

Pa tko ne bi htio živjeti kao ona? Da sam ja Giselle, živjela bih u bajkovitoj Andalaziji, a ne u Šibeniku, prijatelji bi mi bili zečići i vjeverice, a ja bih po cijele dane zaneseno pjevala i sanjarila. Da sam Giselle, moj dečko bio bi princ i mi uopće ne bismo morali završiti fakultet, niti se zaposliti, samo bismo živjeli u dvorcu i uživali u prirodi i balovima.

Da sam Giselle, ne bih rintala 600 km dalje od my true love's poljubaca, nego bismo se još davne 2001. vjenčali, ja bih nosila predivnu pufastu vjenčanicu, a njegova mama baba vještica bi me gurnula kroz bunar. Dobro, zanijela sam se, na tome ipak ne zavidim Giselle, jer moja svekrva to be je pravo dobra žena - knock on wood. Da sam Giselle, ne bi mi od stresa titrao očni živac mjesec dana - živjela bih bezbrižno i poznavala bih samo happy endove.


Recite što hoćete, ali od Giselle se može puno naučiti. Kada Giselle upoznaje Roberta, čovjeka 21. stoljeća koji ne vjeruje u bajke, ona mu nastoji pokazati kako je život čarobna pustolovina u koju se moraš upustiti svim srcem - odvažno. Ona pjeva s ptičicama, nosi vesele cvjetne haljine, zapleše gdje god ju je volja, i koliko god se čini nestvarna i nenormalno romantična, ima u njoj toliko ljepote da joj čak i Robert zavidi na glavi u oblacima


Ovo je sad spoiler, ili nije - jer budimo realni, ionako je očito da će se Giselle na kraju zaljubiti u Roberta - ali njihova ljubav pokazala je da svatko od nas treba u životu nekoga tko će biti romantičan kad smo pod stresom, tko će optimizmom otjerati naše crne misli, nekoga tko će odljepiti naše noge sa zemlje i s nama zaploviti prema oblacima, odvući nas iz ove brutalne realnosti, biti sve ono što mi nismo, upotpuniti nas - jer to je način da nas ljubav uvijek iznova iznenađuje, biva nova - i s happy endom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...