Preskoči na glavni sadržaj

Life According To Maude

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog!

“Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.”
Prije Penny Lane u Almost famous, prije Sam u Garden state, prije Summer Finn u 500 days of Summer i svih ostalih free spirited ženskih likova, there was Maude, koja se nije zamarala sitnicama koje su drugima život značile, koja je pozdravljala sunce, u kosi nosila pletenice, družila se s dječacima i sama odlučivala o tome kako će živjeti, a kako će umrijeti.


"My body is on the earth, but my head is in the stars."
Sanjarenje je sastavni dio svačijeg života, netko sanjari deset sekundi na dan, a netko sanjari satima, gotovo se izolirajući iz zbilje i svega što ona nosi. Mislim da je sanjarenje obrambeni mehanizam koji pomaže čovjeku da se izvuče iz svakog problema i da se raduje budućnosti, stoga, tko kaže da je loše živjeti s glavom u oblacima?

“I don’t need a defense anymore, I embrace. I’m still fighting for the big issues in my small individual way.”
Jedna od pouka po kojima se trudim živjeti jest - biraj svoje bitke. Ranije bi me svaka sitnica razočarala ili razljutila, istog trena reagirala bih u afektu i zbog toga se mnogo puta pokajala. Ponekad ljudi jednostavno zabrljaju, nije im dan, možda stvarno samo trebaju zagrljaj da bi se prestali iskaljivati na nama, stoga, drugi put kad vas entko izbaci iz takta - dišite duboko i birajte svoje bitke.


“Try something new each day. After all, we’re given life to find it out. It doesn’t last forever.”
Danas je popularno živjeti YOLO style - živjeti danas kao da ti je posljednji dan. Mi, koji vjerujemo u život vječni, ne zamaramo se tim ograničenim trajanjem životnog vijeka, ali svejedno živimo YOLO. Mogu reći da živim kako želim - u ljubavi prema Bogu, mojoj obitelji, prijateljima i svima koje srećem, radujući se malim stvarima, upoznavajući svijet i čineći samo ono za što u srcu osjećam da je ispravno.

"Nothing? Dear me, everybody should be able to make some music. That's the cosmic dance."
Slažem se s Maude u potpunosti! Mislim da se ljudi koji misle da nemaju sluha ne bi trebali time opterećivati, život je lijep, a glazba je po mom mišljenju i bolji lijek od smijeha, stoga je treba proizvoditi, ne talentom, nego srcem! Pjevate pod tušem, u autu, svirajte i pjevajte na ulici, pjevajte u zborovima, svirajte u bendovima!


"Wear clashing colors. The world will see you, but more importantly, you'll see yourself."
Ovaj Maudein modni savjet slijedim svakodnevno jer je prežalosno da ljudi, od svih boja koje postoje, najčešće oblače crnu, sivu, neke bljaki boje kojima se nastoje uklopiti u masi, nepotrebno se uniformirati. Nedavno sam proživjela, zajedno sa sestrom, pravi Maude trenutak na jednom sprovodu. Baš kao što se Maude pojavila na sprovodu sa žutim kišobranom, nas dviije smo usred crne povorke ljudi stajale - ja u tirkiznom kaputu, a ona u žutom. Nismo namjerno, jednostavno nemam puno crne odjeće, ali kao da nam je to dalo malo moći da se odupremo crnim mislima koje su polovile nebom iznad nas.

"A lot of people enjoy being dead. But they are not dead, really. They're just backing away from life. Reach out. Take a chance. Get hurt even. But play as well as you can. Go team, go! Give me an L. Give me an I. Give me a V. Give me an E. L-I-V-E. LIVE! Otherwise, you got nothing to talk about in the locker room."
Primijetila sam jučer nasred glavne ulice u Šibeniku, umjesto uobičajenog reklamnog plakata McDonaldsa ili C&A trgovine, natpis: "Šibeniče, probudi se, vrime ti je!" Gradovima koji su uslijed financijskih problema, propalih tvornica, nesređene politike, iseljavanja i dr. pali u neku vrstu kome, potrebne su budnice poput ovog plakata. Istina jest da svatko od nas nosi u sebi plamen života i ako ga ne zapalimo, ta žiža u nama će se ugasiti, a plako će se gasiti i duše gradova, sela, pa i cijele države, planete. Živite, još danas, ili kako je rekla Maude - go and love some more!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...