Preskoči na glavni sadržaj

Life According To Maude

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog!

“Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.”
Prije Penny Lane u Almost famous, prije Sam u Garden state, prije Summer Finn u 500 days of Summer i svih ostalih free spirited ženskih likova, there was Maude, koja se nije zamarala sitnicama koje su drugima život značile, koja je pozdravljala sunce, u kosi nosila pletenice, družila se s dječacima i sama odlučivala o tome kako će živjeti, a kako će umrijeti.


"My body is on the earth, but my head is in the stars."
Sanjarenje je sastavni dio svačijeg života, netko sanjari deset sekundi na dan, a netko sanjari satima, gotovo se izolirajući iz zbilje i svega što ona nosi. Mislim da je sanjarenje obrambeni mehanizam koji pomaže čovjeku da se izvuče iz svakog problema i da se raduje budućnosti, stoga, tko kaže da je loše živjeti s glavom u oblacima?

“I don’t need a defense anymore, I embrace. I’m still fighting for the big issues in my small individual way.”
Jedna od pouka po kojima se trudim živjeti jest - biraj svoje bitke. Ranije bi me svaka sitnica razočarala ili razljutila, istog trena reagirala bih u afektu i zbog toga se mnogo puta pokajala. Ponekad ljudi jednostavno zabrljaju, nije im dan, možda stvarno samo trebaju zagrljaj da bi se prestali iskaljivati na nama, stoga, drugi put kad vas entko izbaci iz takta - dišite duboko i birajte svoje bitke.


“Try something new each day. After all, we’re given life to find it out. It doesn’t last forever.”
Danas je popularno živjeti YOLO style - živjeti danas kao da ti je posljednji dan. Mi, koji vjerujemo u život vječni, ne zamaramo se tim ograničenim trajanjem životnog vijeka, ali svejedno živimo YOLO. Mogu reći da živim kako želim - u ljubavi prema Bogu, mojoj obitelji, prijateljima i svima koje srećem, radujući se malim stvarima, upoznavajući svijet i čineći samo ono za što u srcu osjećam da je ispravno.

"Nothing? Dear me, everybody should be able to make some music. That's the cosmic dance."
Slažem se s Maude u potpunosti! Mislim da se ljudi koji misle da nemaju sluha ne bi trebali time opterećivati, život je lijep, a glazba je po mom mišljenju i bolji lijek od smijeha, stoga je treba proizvoditi, ne talentom, nego srcem! Pjevate pod tušem, u autu, svirajte i pjevajte na ulici, pjevajte u zborovima, svirajte u bendovima!


"Wear clashing colors. The world will see you, but more importantly, you'll see yourself."
Ovaj Maudein modni savjet slijedim svakodnevno jer je prežalosno da ljudi, od svih boja koje postoje, najčešće oblače crnu, sivu, neke bljaki boje kojima se nastoje uklopiti u masi, nepotrebno se uniformirati. Nedavno sam proživjela, zajedno sa sestrom, pravi Maude trenutak na jednom sprovodu. Baš kao što se Maude pojavila na sprovodu sa žutim kišobranom, nas dviije smo usred crne povorke ljudi stajale - ja u tirkiznom kaputu, a ona u žutom. Nismo namjerno, jednostavno nemam puno crne odjeće, ali kao da nam je to dalo malo moći da se odupremo crnim mislima koje su polovile nebom iznad nas.

"A lot of people enjoy being dead. But they are not dead, really. They're just backing away from life. Reach out. Take a chance. Get hurt even. But play as well as you can. Go team, go! Give me an L. Give me an I. Give me a V. Give me an E. L-I-V-E. LIVE! Otherwise, you got nothing to talk about in the locker room."
Primijetila sam jučer nasred glavne ulice u Šibeniku, umjesto uobičajenog reklamnog plakata McDonaldsa ili C&A trgovine, natpis: "Šibeniče, probudi se, vrime ti je!" Gradovima koji su uslijed financijskih problema, propalih tvornica, nesređene politike, iseljavanja i dr. pali u neku vrstu kome, potrebne su budnice poput ovog plakata. Istina jest da svatko od nas nosi u sebi plamen života i ako ga ne zapalimo, ta žiža u nama će se ugasiti, a plako će se gasiti i duše gradova, sela, pa i cijele države, planete. Živite, još danas, ili kako je rekla Maude - go and love some more!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...