Preskoči na glavni sadržaj

It's just a little crush!

Ne znam kako dečki, ali mi, cure, imale smo često one blesave leptiriće u trbuhu zbog likova iz serija ili članova boy bendova o kojima bismo maštale baš kao da su nam prvi susjedi, uvjerene da bismo bili zajedno - samo kad bi nam se  putevi susreli.

Dok druge često navode Dylana iz Beverly Hillsa (ja sam uvijek više voljele Brandona, s onom savršenom frizurom) kao svoju prvu ljubav s TV ekrana, ali najraniju zatreskanost ja vežem uz Bonga iz Smogovaca. Nemojte se smijati! Bongo je jedan izvanredan, čaroban dječak, i nema veze što je član obitelji Vragec - za mene je bio božanstven. Imao je ogromne plave oči kojima je mogao natjerati ljude da učine što god on poželi. Dan kad je upoznao Loru i dao joj svoje srce, srušio se cijeli moj svijet. Tad sam saznala kako ljubav može boljeti. 


Nakon što sam preboljela čitavu Bongo-traumu, nakon gledanja Deep Impacta zavoljela sam Lea Biedermana, odnosno Elijaha Wooda - nije da sam prepoznala njegov talent prije Frode i LOTR nastavaka, nego je bio tako sladak da sam Deep Impact krišom odlazila gledati kod bratića, jer moja mama više nije mogla podnijeti da ga gledam pred njenim očima, a od ljudi sam žicala njegove postere. Priznajem, još uvijek mi je neodoljivo sladak.


Kad me prošla faza blondie dječaka plavih očiju, u višim razredima osnovne školi krila sam da mi srce zaigra kad god gledam Armageddon, odnosno, kad vidim Bena Afflecka. Sad ne razumijem u čemu je bila stvar i koji je njegov faktor bio, valjda sam voljela mladiće koji spašavaju svijet (a i Enriqueova Hero je tad bila iznimno popularna), ali u to vrijeme sam s jednim dečkom profurala samo zato jer me užasno podsjećao na Afflecka - visok, crn, šarmantan. Nije spasio svijet niti jednom pa nisam vidjela budućnost s njim. Jao, bube su bile u glavi - očito.


2000. godine, kad je moj život zapravo počeo, odnosno, kad su se na televiziji počele prikazivati Gilmoreice, nije dugo trebalo da svi u našoj kući pošize za Jessom. Opsesija Jessom bila je kratkog vijeka jer sam našla svog bad boya - možda nije slušao Clash i nije nosio kožnjak, ali bio je samo moj.


Sramim se reći, ali čak i tijekom studija imala sam crush, i to ne toliko tajni. Za njega su znali svi, a mom dečku se želudac okretao kad bi ga čuo na mojoj playlisti ili kad bih s prijateljicama planirala ići na njegov koncert. Da, bio je to Zoran Mišić, jedan skromni momak iz Valpova, glasa nalik Coverdaleovom, da, onaj iz HTZ-a, lame, znam. I da, još sva zatreperim kad mu čujem glas, čak i kad taj glas priča o tome kako se oženio i kako voli svoju Ivu. Bljaaaaaaaak.


Oznake:

Primjedbe

  1. Unknown11. travnja 2013. u 11:08

    Hahahahha Zoran Mišić, umirem :D :D :D
    Najtužnija faza mojih krašova je bila kad sam bila zaljubljena u Leonarda DiCaprija, i imala njegov poster iz Titanica, neki na kojemu je 5 njegovih fotografija, i ležala na krevetu i gledala ga i plakala :D Isuse! Ne bih se nikad više vratila u te dane :D

    OdgovoriIzbriši
  2. sheena11. travnja 2013. u 15:44

    Wise man said: One should always be in love. ...

    OdgovoriIzbriši
  3. VertigoKris11. travnja 2013. u 18:44

    Life size poster Daniela Retklifa u 6. razredu a zatim life size poster Ushera... Uzasna sam bila :DDD

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...
Objavi komentar
Pročitajte više

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...
Objavi komentar
Pročitajte više