It's just a little crush!

Ne znam kako dečki, ali mi, cure, imale smo često one blesave leptiriće u trbuhu zbog likova iz serija ili članova boy bendova o kojima bismo maštale baš kao da su nam prvi susjedi, uvjerene da bismo bili zajedno - samo kad bi nam se  putevi susreli.

Dok druge često navode Dylana iz Beverly Hillsa (ja sam uvijek više voljele Brandona, s onom savršenom frizurom) kao svoju prvu ljubav s TV ekrana, ali najraniju zatreskanost ja vežem uz Bonga iz Smogovaca. Nemojte se smijati! Bongo je jedan izvanredan, čaroban dječak, i nema veze što je član obitelji Vragec - za mene je bio božanstven. Imao je ogromne plave oči kojima je mogao natjerati ljude da učine što god on poželi. Dan kad je upoznao Loru i dao joj svoje srce, srušio se cijeli moj svijet. Tad sam saznala kako ljubav može boljeti. 

Nakon što sam preboljela čitavu Bongo-traumu, nakon gledanja Deep Impacta zavoljela sam Lea Biedermana, odnosno Elijaha Wooda - nije da sam prepoznala njegov talent prije Frode i LOTR nastavaka, nego je bio tako sladak da sam Deep Impact krišom odlazila gledati kod bratića, jer moja mama više nije mogla podnijeti da ga gledam pred njenim očima, a od ljudi sam žicala njegove postere. Priznajem, još uvijek mi je neodoljivo sladak.

Kad me prošla faza blondie dječaka plavih očiju, u višim razredima osnovne školi krila sam da mi srce zaigra kad god gledam Armageddon, odnosno, kad vidim Bena Afflecka. Sad ne razumijem u čemu je bila stvar i koji je njegov faktor bio, valjda sam voljela mladiće koji spašavaju svijet (a i Enriqueova Hero je tad bila iznimno popularna), ali u to vrijeme sam s jednim dečkom profurala samo zato jer me užasno podsjećao na Afflecka - visok, crn, šarmantan. Nije spasio svijet niti jednom pa nisam vidjela budućnost s njim. Jao, bube su bile u glavi - očito.

2000. godine, kad je moj život zapravo počeo, odnosno, kad su se na televiziji počele prikazivati Gilmoreice, nije dugo trebalo da svi u našoj kući pošize za Jessom. Opsesija Jessom bila je kratkog vijeka jer sam našla svog bad boya - možda nije slušao Clash i nije nosio kožnjak, ali bio je samo moj.

Sramim se reći, ali čak i tijekom studija imala sam crush, i to ne toliko tajni. Za njega su znali svi, a mom dečku se želudac okretao kad bi ga čuo na mojoj playlisti ili kad bih s prijateljicama planirala ići na njegov koncert. Da, bio je to Zoran Mišić, jedan skromni momak iz Valpova, glasa nalik Coverdaleovom, da, onaj iz HTZ-a, lame, znam. I da, još sva zatreperim kad mu čujem glas, čak i kad taj glas priča o tome kako se oženio i kako voli svoju Ivu. Bljaaaaaaaak.