Preskoči na glavni sadržaj

It's just a little crush!

Ne znam kako dečki, ali mi, cure, imale smo često one blesave leptiriće u trbuhu zbog likova iz serija ili članova boy bendova o kojima bismo maštale baš kao da su nam prvi susjedi, uvjerene da bismo bili zajedno - samo kad bi nam se  putevi susreli.

Dok druge često navode Dylana iz Beverly Hillsa (ja sam uvijek više voljele Brandona, s onom savršenom frizurom) kao svoju prvu ljubav s TV ekrana, ali najraniju zatreskanost ja vežem uz Bonga iz Smogovaca. Nemojte se smijati! Bongo je jedan izvanredan, čaroban dječak, i nema veze što je član obitelji Vragec - za mene je bio božanstven. Imao je ogromne plave oči kojima je mogao natjerati ljude da učine što god on poželi. Dan kad je upoznao Loru i dao joj svoje srce, srušio se cijeli moj svijet. Tad sam saznala kako ljubav može boljeti. 


Nakon što sam preboljela čitavu Bongo-traumu, nakon gledanja Deep Impacta zavoljela sam Lea Biedermana, odnosno Elijaha Wooda - nije da sam prepoznala njegov talent prije Frode i LOTR nastavaka, nego je bio tako sladak da sam Deep Impact krišom odlazila gledati kod bratića, jer moja mama više nije mogla podnijeti da ga gledam pred njenim očima, a od ljudi sam žicala njegove postere. Priznajem, još uvijek mi je neodoljivo sladak.


Kad me prošla faza blondie dječaka plavih očiju, u višim razredima osnovne školi krila sam da mi srce zaigra kad god gledam Armageddon, odnosno, kad vidim Bena Afflecka. Sad ne razumijem u čemu je bila stvar i koji je njegov faktor bio, valjda sam voljela mladiće koji spašavaju svijet (a i Enriqueova Hero je tad bila iznimno popularna), ali u to vrijeme sam s jednim dečkom profurala samo zato jer me užasno podsjećao na Afflecka - visok, crn, šarmantan. Nije spasio svijet niti jednom pa nisam vidjela budućnost s njim. Jao, bube su bile u glavi - očito.


2000. godine, kad je moj život zapravo počeo, odnosno, kad su se na televiziji počele prikazivati Gilmoreice, nije dugo trebalo da svi u našoj kući pošize za Jessom. Opsesija Jessom bila je kratkog vijeka jer sam našla svog bad boya - možda nije slušao Clash i nije nosio kožnjak, ali bio je samo moj.


Sramim se reći, ali čak i tijekom studija imala sam crush, i to ne toliko tajni. Za njega su znali svi, a mom dečku se želudac okretao kad bi ga čuo na mojoj playlisti ili kad bih s prijateljicama planirala ići na njegov koncert. Da, bio je to Zoran Mišić, jedan skromni momak iz Valpova, glasa nalik Coverdaleovom, da, onaj iz HTZ-a, lame, znam. I da, još sva zatreperim kad mu čujem glas, čak i kad taj glas priča o tome kako se oženio i kako voli svoju Ivu. Bljaaaaaaaak.


Oznake:

Primjedbe

  1. Unknown11. travnja 2013. u 11:08

    Hahahahha Zoran Mišić, umirem :D :D :D
    Najtužnija faza mojih krašova je bila kad sam bila zaljubljena u Leonarda DiCaprija, i imala njegov poster iz Titanica, neki na kojemu je 5 njegovih fotografija, i ležala na krevetu i gledala ga i plakala :D Isuse! Ne bih se nikad više vratila u te dane :D

    OdgovoriIzbriši
  2. sheena11. travnja 2013. u 15:44

    Wise man said: One should always be in love. ...

    OdgovoriIzbriši
  3. VertigoKris11. travnja 2013. u 18:44

    Life size poster Daniela Retklifa u 6. razredu a zatim life size poster Ushera... Uzasna sam bila :DDD

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više