Preskoči na glavni sadržaj

Samo za one dobrog želuca

Valjda svatko od nas ima u sebi dozu znatiželje, ali oni pravi ovisnici o misteriji nastoje od rane dobi shvatiti zagonetke koje se kriju u najdegutantnijem ljudskom ponašanju - onom zbog kojeg je čovjek spreman usmrtiti drugog čovjeka. 


Tako sam i ja u četvrtom razredu počela svoje Nancy Drew proučavanje kaznenih djela i njihovih počinitelja - od romana Agathe Christie čiji legendarni likovi su zločine rješavali pomoću sivih moždanih stanica i staračke znatiželje, da ne kažem - cundravosti, preko Mary Higgins Clark i Minette Walters, pa do Patricije D. Cornwell koja detaljno opisala život jednog patologa - kuhanje kostiju and all. Sjećam se, prvi krimić bio mi je Christiena Tragedija u tri čina, i nisam ga mogla odložiti iz ruku tog ljeta 1997. godine. Moja glad za otkrivanjem kriminalnih umova bivala je sve veća, a rezultirala je gutanjem svakog krimića i trilera koji se mogao pronaći u našičkoj gradskoj knjižnici. 


Nagon za otkrivanjem ubojica išao je i dalje od knjiga - iz novina sam skupljala isječke o nerješenim slučajevima ubojstava, o kojima bi u Glasu Slavonije pisali najčešće u magazinu koji je periodično izlazio. Jedan od slučajeva koji me posebno intrigirao bio je slučaj male JonBenet Ramsey (gore na slici), šestogodišnje missice koja je ubijena na Božić 1996. godine, a čijeg ubojicu još uvijek! nisu pronašli. Na studiju prava kao izborni predmet, sasvim prirodno, izabrala sam sudsku medicinu, a moje znanje o forenzici negdje ondje se i zadržalo, gledajući na istraživanje zločina samo kao na razbijanje dokolice. Dokučiti um koji je sposoban oduzeti život drugome očito je interes većini ljudi, što objašnjava popularnost trilera i krimića. Svatko ima svog favorita, neki vole CSI (nema mi do Las Vegasa, long live Grissom!), neki Criminal Minds, neki Bones, koliko god dr. Brennan bila obnoxious. I zato sam morala objaviti post o novom trileru koji se upravo počeo prikazivati na NBC-u - Hannibal. Kako to već biva kod serija kojima je light motiv smrt - i ovu je smislio dragi mi Brian Fuller (Pushing Daisies, Dead Like Me itd.), a ona je kombinacija CSI-ja, Bones i Criminal mindsa. Na temelju romana Red Dragon Thomasa Harrisa osmišljen je lik istražitelja Will Grahama, bihevioralnog stručnjaka koji i sam ima podosta dijagnoza iz područja poremećaja u ponašanju, i Dr. Hannibala Lectera, fenomenalnog psihijatra i čovjeka čudnih sklonosti. Ako volite Quantico i misterije, uživat ćete u ovoj seriji zbog koje ćete pomisliti - hm, a da postanem vegetarijanac?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...