Posljednjih dana podijelila sam toliko ohrabrenja da sam se začudila samoj sebi - otkud meni, mrgudu i ciniku, toliko pozitivan stav? Čini mi se da obilje vjere imam za svoje kolege i prijatelje i da mi riječi podrške klize s usana tako lako jer sam uvjerena da su stvoreni za velike stvari, svi odreda, zaista. Kada su drugi pred teškim životnim odlukama, kad proživljavaju bolno razdoblje, kad ne vjeruju sami u sebe - često im instinktivno kažem i koju pametnu riječ, nekad im možda ona na jedno uho uđe, na drugo izađe, ali dosta često ih dirne, promijeni kut njihova gledanja. Zašto mi se onda čini kao da u svakog čovjeka na kojeg naletim vjerujem više nego u sebe samu?
Kako je moguće da se osoba koja se susrela s preranim odlaskom nekoliko dragih i bliskih ljudi, koja se radi ljubavi nije bojala poniziti, koja se nikad ne boji reći što misli, koja je uvijek željna novih znanja, koja sve što započne i završi, koja je ostavila sve koje voli i preselila se na drugi kraj zemlje zbog posla i crkavice od plaće ponekad toliko boji svega što se tek ima dogoditi? Kako je moguće da se netko ne boji smrti, ali se boji neizvjesnosti koju život nosi?
Željela bih biti hrabra poput Meride i Mulan, neustrašiva poput Starkovih, živjeti bez ograničenja, bez prepreka koje sam si sama zacementirala u misli. Vjerovati u sebe, prepustiti sve u Njegove ruke, i riješiti se tog tereta koji me pritišće. Pa što ako ne znam što će biti sutra? Pa što ako je kriza i nitko me neće zaposliti? Pa što ako padnem pravosudni ispit? Pa što?! Imam najveće bogatstvo koje čovjek može imati - ljubav u svim oblicima - i moja zahvalnost trebala bi preplaviti strah, ta Netko drugi će se za sve ostalo pobrinuti! Na kraju, svaki pad samo je povod za novi izazov, za pomicanje granica, za promjenu, za ostvarenje svrhe, pa ne mogu da se ne zapitam - guši li me to ustvari strah ili uzbuđenje novih početaka?
Man cannot discover new oceans unless he has the courage to lose sight of the shore.
~Andre Gide
Hej hej heeeeeeeej! Svi se toga bojimo, s tim da se ja bojim i smrti. I ako i padneš, lijepo ćeš se pokupiti, nasmijati sama sebi, i krenuti dalje! Moja sestra je pala kad je prvi put polagala pravosudni, na usmenom. I sad ga je položila s pohvalom. Ako i padneš, imaš još šansi :))
OdgovoriIzbriši