Preskoči na glavni sadržaj

Mcewanovski produhovljena

Neki književnici i književni stilovi vam jednostavno nikada ne sjednu. Ipak, neke od njih razumijete tek nakon što zađete u neke godine ili nakon što pročitate njihov cjelokupni opus. Tako je bilo i sa mnom i Ianom McEwanom, kojeg mi je uporno sestrična gurala u ruke.



Ovog interesantnog Britanca koji je tijekom života živio i u istočnoj Aziji, Njemačkoj i sjevernoj Africi, Times je uvrstio u listu 50 najvećih britanskih pisaca u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Prvi roman koji je napisao bio je Betonski vrt, a nakon njega uslijedili su Utjeha stranca, Trajna ljubav, Nevin čovjek, Amsterdam, Okajanje i dr., sve do Slatkog zuba koji je izdao prošle godine, na temelju kojih su snimljeni i nagrađivani filmovi. Ovaj pomalo mračni čovjek specijalizirao se za stvaranje romana koji se temelje na svakodnevnim situacijama, uobičajenim reakcijama koje su popraćene jednom odlukom koja može promijeniti život glavnih likova. Za ovog Britanca bez dlake na jeziku nema tabu teme, pa on redovito piše o preljubu, spolnoj disfunkciji i ostalim nedaćama u braku, eutanaziji, incestu i drugim temama tjerajući nas na razmišljanje o njima svojim jednostavnim, pomaknutim stilom.



U početku nisam razumjela McEwana, njegov stil činio mi se nekako preslobodan, bez kompliciranih rečenica, pretencizioznih zaljučaka – baš kao da je sjeo za računalo i uz kavicu i cigaretu natipkao ono što mu je tog jutra bilo na pameti, ne misleći pritome da će pokrenuti ikakvu reakciju čitatelja, na koju je, sasvim slučajno, ipak nabasao. Međutim, što sam starija i što mi je poznatije njegovo djelovanje, to ga radije i čitam. Pa i ovaj Amsterdam, čitanje kojeg odlažem godinama, oduševio me jer je McEwan njime itekako dokazao kako za izvanredno djelo nije potrebna trilogija, nego da sva mudrost, provokativnost, sva bit, stane u dvjestotinjak stranica. Priča o dvojici prijatelja, Cliveu i Vernonu, koji osim ljubavnice Molly, dijele i eutanazijski pakt, pa koji svojim životom svjedoče o važnosti donošenja pravilne odluke u pravom trenutku - tema je knjige koja na mcewanovski način, kroz vlažne i sive engleske dane, sve do Amsterdama, ispituje moralnost našeg društva, kako 1998. g., kada je napisana i kada je McEwan za nju primio Booker prize, tako i danas. Ako još niste, pročitajte i zapitajte se – što biste vi učinili?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...