Preskoči na glavni sadržaj

Mcewanovski produhovljena

Neki književnici i književni stilovi vam jednostavno nikada ne sjednu. Ipak, neke od njih razumijete tek nakon što zađete u neke godine ili nakon što pročitate njihov cjelokupni opus. Tako je bilo i sa mnom i Ianom McEwanom, kojeg mi je uporno sestrična gurala u ruke.



Ovog interesantnog Britanca koji je tijekom života živio i u istočnoj Aziji, Njemačkoj i sjevernoj Africi, Times je uvrstio u listu 50 najvećih britanskih pisaca u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Prvi roman koji je napisao bio je Betonski vrt, a nakon njega uslijedili su Utjeha stranca, Trajna ljubav, Nevin čovjek, Amsterdam, Okajanje i dr., sve do Slatkog zuba koji je izdao prošle godine, na temelju kojih su snimljeni i nagrađivani filmovi. Ovaj pomalo mračni čovjek specijalizirao se za stvaranje romana koji se temelje na svakodnevnim situacijama, uobičajenim reakcijama koje su popraćene jednom odlukom koja može promijeniti život glavnih likova. Za ovog Britanca bez dlake na jeziku nema tabu teme, pa on redovito piše o preljubu, spolnoj disfunkciji i ostalim nedaćama u braku, eutanaziji, incestu i drugim temama tjerajući nas na razmišljanje o njima svojim jednostavnim, pomaknutim stilom.



U početku nisam razumjela McEwana, njegov stil činio mi se nekako preslobodan, bez kompliciranih rečenica, pretencizioznih zaljučaka – baš kao da je sjeo za računalo i uz kavicu i cigaretu natipkao ono što mu je tog jutra bilo na pameti, ne misleći pritome da će pokrenuti ikakvu reakciju čitatelja, na koju je, sasvim slučajno, ipak nabasao. Međutim, što sam starija i što mi je poznatije njegovo djelovanje, to ga radije i čitam. Pa i ovaj Amsterdam, čitanje kojeg odlažem godinama, oduševio me jer je McEwan njime itekako dokazao kako za izvanredno djelo nije potrebna trilogija, nego da sva mudrost, provokativnost, sva bit, stane u dvjestotinjak stranica. Priča o dvojici prijatelja, Cliveu i Vernonu, koji osim ljubavnice Molly, dijele i eutanazijski pakt, pa koji svojim životom svjedoče o važnosti donošenja pravilne odluke u pravom trenutku - tema je knjige koja na mcewanovski način, kroz vlažne i sive engleske dane, sve do Amsterdama, ispituje moralnost našeg društva, kako 1998. g., kada je napisana i kada je McEwan za nju primio Booker prize, tako i danas. Ako još niste, pročitajte i zapitajte se – što biste vi učinili?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...