Preskoči na glavni sadržaj

Slatke sitnice

Za sve one koji me ispituju: "Što si dobila, što si dobila?" - jer su u deficitu s idejama za nadolazeće rođendane svoje rodbine i prijatelja - pišem ovaj post o svim ženskim poklončićima kojima su me moje cure obradovale ovog rođendana (one krupne nisam ovdje navela, duuuuh!), u nadi da će se i one razveseliti što su na tren dijelić ove smiješne blogosfere.


Najprije moram reći da sam, samo u broju, ali ne i u glavi, postala prava zrela zaposlena ženica koja odsad nosi i ručni sat - koji mi je poklonio moj dragi, odrješivši tako kesu u tolikoj mjeri da mi para ide na uši. Marke je Pierre Lannier, to je navodno francuski modni brand,  ne bih znala, dečko je izguglao - meni je samo bitno da je jednostavan i elegantan te da nema na njemu puno stvari koje mogu pokidati, budući da sam stručnjak za to.



Nadalje, od kozmetike sam dobila zgođušni set koji se zove Put me in your pocket, Mullerovog podrijetla. Priznajem, i danas sam zaboravila kako se otvara, nije žvaka za seljaka. Praktičan je i ovim putem obećajem da ću u sljedećih 12 mjeseci, koliki mu je rok trajanja, potrošiti barem dvije nijanse! Dobila sam i ružičasto sjenilo iz Bipe, koje je lijepo i prozračno, glitterasto, baš kako volim. Ono što mi se najviše na njemun sviđa jest ime - Number 15 Vintage. Ruž koji već opasno koristim dva dana nijanse je tangerine, a potječe iz Avona. Isprva sam mislila da je pretangerinast, ali sad mi se baš sviđa. Prijateljica je rekla da je to ruž + balzam za usne, što je valjda razlog zašto su mi usne tako meke ovih dana. A, k tome, miriše na slatkiše, što je uvijek plus! Kad smo kod mekoće usana i finih okusa, usrećile su me i s DM Baleinom grožđanom masti, nalik onima koje su nekad davno bile u modi. I ova je voćnog juicy orange okusa pa se svaki put kad ju obližem sjetim naših glory daysa.


Kako volim naušnice, ovog rođendana dvoje sam dodala u svoju kolekciju - male Eiffeliće (OK, sad već postajem kolekcionar Eiffel naušnica!) i okrugle s cvjetićem iz Accessoiresa. Kad smo kod Accessoiresa, i ogrličica s dvije golubice, koju sam dobila od kolegice, njihov je style. Ono čime se samo hvalim, a što ne postoji ni u jednoj trgovini je ogrlica od perlica koju su izradile vješte ruke bake moje prijateljice i koja je time za mene vrijednija od svih dijamanata, koralja i plemenitih kovina.


Od modnih detalja tu je cvjetna marama tirkizne boje, jedne od mojih omiljenih, zeleno žuti novčanik Martina style s praktičnim srednjim pretincem koji se može odvojiti, i parfem QS by s. Oliver On Stage, koji mi je poklonila kolegica u nadi da ću jednog dana ipak postati zvijezda, a ne provesti život razbijajući glavu u našoj branši. Parfem je osvježavajuće agrumast, a u njemu ima nota mandarine i grejpfruta, dok je u samom centru breskva, plava frezija i jasmin, s bazom od sandalovine i cedra. To sam, naravno, sve pročitala na PunMiris stranici, jer sve što o cedru znam jest da je drvo u Libanonu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...