Preskoči na glavni sadržaj

Slatke sitnice

Za sve one koji me ispituju: "Što si dobila, što si dobila?" - jer su u deficitu s idejama za nadolazeće rođendane svoje rodbine i prijatelja - pišem ovaj post o svim ženskim poklončićima kojima su me moje cure obradovale ovog rođendana (one krupne nisam ovdje navela, duuuuh!), u nadi da će se i one razveseliti što su na tren dijelić ove smiješne blogosfere.


Najprije moram reći da sam, samo u broju, ali ne i u glavi, postala prava zrela zaposlena ženica koja odsad nosi i ručni sat - koji mi je poklonio moj dragi, odrješivši tako kesu u tolikoj mjeri da mi para ide na uši. Marke je Pierre Lannier, to je navodno francuski modni brand,  ne bih znala, dečko je izguglao - meni je samo bitno da je jednostavan i elegantan te da nema na njemu puno stvari koje mogu pokidati, budući da sam stručnjak za to.



Nadalje, od kozmetike sam dobila zgođušni set koji se zove Put me in your pocket, Mullerovog podrijetla. Priznajem, i danas sam zaboravila kako se otvara, nije žvaka za seljaka. Praktičan je i ovim putem obećajem da ću u sljedećih 12 mjeseci, koliki mu je rok trajanja, potrošiti barem dvije nijanse! Dobila sam i ružičasto sjenilo iz Bipe, koje je lijepo i prozračno, glitterasto, baš kako volim. Ono što mi se najviše na njemun sviđa jest ime - Number 15 Vintage. Ruž koji već opasno koristim dva dana nijanse je tangerine, a potječe iz Avona. Isprva sam mislila da je pretangerinast, ali sad mi se baš sviđa. Prijateljica je rekla da je to ruž + balzam za usne, što je valjda razlog zašto su mi usne tako meke ovih dana. A, k tome, miriše na slatkiše, što je uvijek plus! Kad smo kod mekoće usana i finih okusa, usrećile su me i s DM Baleinom grožđanom masti, nalik onima koje su nekad davno bile u modi. I ova je voćnog juicy orange okusa pa se svaki put kad ju obližem sjetim naših glory daysa.


Kako volim naušnice, ovog rođendana dvoje sam dodala u svoju kolekciju - male Eiffeliće (OK, sad već postajem kolekcionar Eiffel naušnica!) i okrugle s cvjetićem iz Accessoiresa. Kad smo kod Accessoiresa, i ogrličica s dvije golubice, koju sam dobila od kolegice, njihov je style. Ono čime se samo hvalim, a što ne postoji ni u jednoj trgovini je ogrlica od perlica koju su izradile vješte ruke bake moje prijateljice i koja je time za mene vrijednija od svih dijamanata, koralja i plemenitih kovina.


Od modnih detalja tu je cvjetna marama tirkizne boje, jedne od mojih omiljenih, zeleno žuti novčanik Martina style s praktičnim srednjim pretincem koji se može odvojiti, i parfem QS by s. Oliver On Stage, koji mi je poklonila kolegica u nadi da ću jednog dana ipak postati zvijezda, a ne provesti život razbijajući glavu u našoj branši. Parfem je osvježavajuće agrumast, a u njemu ima nota mandarine i grejpfruta, dok je u samom centru breskva, plava frezija i jasmin, s bazom od sandalovine i cedra. To sam, naravno, sve pročitala na PunMiris stranici, jer sve što o cedru znam jest da je drvo u Libanonu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno