Preskoči na glavni sadržaj

Slatke sitnice

Za sve one koji me ispituju: "Što si dobila, što si dobila?" - jer su u deficitu s idejama za nadolazeće rođendane svoje rodbine i prijatelja - pišem ovaj post o svim ženskim poklončićima kojima su me moje cure obradovale ovog rođendana (one krupne nisam ovdje navela, duuuuh!), u nadi da će se i one razveseliti što su na tren dijelić ove smiješne blogosfere.


Najprije moram reći da sam, samo u broju, ali ne i u glavi, postala prava zrela zaposlena ženica koja odsad nosi i ručni sat - koji mi je poklonio moj dragi, odrješivši tako kesu u tolikoj mjeri da mi para ide na uši. Marke je Pierre Lannier, to je navodno francuski modni brand,  ne bih znala, dečko je izguglao - meni je samo bitno da je jednostavan i elegantan te da nema na njemu puno stvari koje mogu pokidati, budući da sam stručnjak za to.



Nadalje, od kozmetike sam dobila zgođušni set koji se zove Put me in your pocket, Mullerovog podrijetla. Priznajem, i danas sam zaboravila kako se otvara, nije žvaka za seljaka. Praktičan je i ovim putem obećajem da ću u sljedećih 12 mjeseci, koliki mu je rok trajanja, potrošiti barem dvije nijanse! Dobila sam i ružičasto sjenilo iz Bipe, koje je lijepo i prozračno, glitterasto, baš kako volim. Ono što mi se najviše na njemun sviđa jest ime - Number 15 Vintage. Ruž koji već opasno koristim dva dana nijanse je tangerine, a potječe iz Avona. Isprva sam mislila da je pretangerinast, ali sad mi se baš sviđa. Prijateljica je rekla da je to ruž + balzam za usne, što je valjda razlog zašto su mi usne tako meke ovih dana. A, k tome, miriše na slatkiše, što je uvijek plus! Kad smo kod mekoće usana i finih okusa, usrećile su me i s DM Baleinom grožđanom masti, nalik onima koje su nekad davno bile u modi. I ova je voćnog juicy orange okusa pa se svaki put kad ju obližem sjetim naših glory daysa.


Kako volim naušnice, ovog rođendana dvoje sam dodala u svoju kolekciju - male Eiffeliće (OK, sad već postajem kolekcionar Eiffel naušnica!) i okrugle s cvjetićem iz Accessoiresa. Kad smo kod Accessoiresa, i ogrličica s dvije golubice, koju sam dobila od kolegice, njihov je style. Ono čime se samo hvalim, a što ne postoji ni u jednoj trgovini je ogrlica od perlica koju su izradile vješte ruke bake moje prijateljice i koja je time za mene vrijednija od svih dijamanata, koralja i plemenitih kovina.


Od modnih detalja tu je cvjetna marama tirkizne boje, jedne od mojih omiljenih, zeleno žuti novčanik Martina style s praktičnim srednjim pretincem koji se može odvojiti, i parfem QS by s. Oliver On Stage, koji mi je poklonila kolegica u nadi da ću jednog dana ipak postati zvijezda, a ne provesti život razbijajući glavu u našoj branši. Parfem je osvježavajuće agrumast, a u njemu ima nota mandarine i grejpfruta, dok je u samom centru breskva, plava frezija i jasmin, s bazom od sandalovine i cedra. To sam, naravno, sve pročitala na PunMiris stranici, jer sve što o cedru znam jest da je drvo u Libanonu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...