Preskoči na glavni sadržaj

Prve od prvih (I)

Dan žena proslavili smo prije dva tjedna, ali u svijetu je cijeli ožujak posvećen ženama. Danas su žene predsjednice država, premijerke, ugledne znanstvenice, poduzetnice, generali, ma žena je danas čak i na čelu Interpola (Mireille Ballestrazzi - dolje na slici), ali ne tako davno, baviti se onim što ih je zanimalo ženama je bilo nezamislivo. Ipak, neke od njih u svojoj želji su ustrajale te tako pripravile put mnogima iza njih. U nekoliko postova tijekom ožujka prisjetit ćemo se nekih od njih.


Liječnica
Tek 1754. uspjela je u Njemačkoj diplomirati prva žena liječnik - dr med. Dorothea Christine Erxleben-Leporin, a pedeset godina kasnije pridružile su joj se majka i kćerka dr med. c. h. Josepha v. Siebold i Charlotte Heidenreich v. Siebold. Charlotte je bila prisutna pri porodu mnogih kasnije istaknutih ličnosti, a godine 1819. pozvana je u Englesku kao osobna liječnica vojvotkinje od Kenta, te je pomagala pri porodu vojvotkinjine kćerke, buduće engleske kraljice Viktorije. U Americi je prva diplomirana liječnica bila dr Elisabeth Blackwell 1849. godine, a prvi gradovi u kojima su žene mogle studirati medicinu su bili Edinburg i Zurich te Padova.


Pilotkinja
Prva žena koja je dobila pilotsku dozvolu bila je Elise Raymonde Deroche, a poznata je i pod pseudonimom barunica Raymonde de Laroche, a rođena je 1882. u Parizu. Bila je kći vodoinstalatera, a pseudonim je počela koristiti u sklopu svoje glumačke karijere. Letenjem se počela baviti kad joj je bilo 27 godina, a dozvolu je dobila 8. ožujka 1910. godine. Prva žena koja se službeno bavila zrakoplovstvom bila je Amy Johnson (na slici gore). Njezin instruktor letenja rekao je da će je prihvatiti kao pilota samo ako napravi nešto izuzetno, recimo da leti do Australije. I tako je u travnju 1930. poletjela na 19-dnevni let kojim je preletjela polovicu svijeta. Unatoč lošem vremenu, prekidima i prisilnim slijetanjima, stigla je u Australiju. Stigla je i u knjige rekorda: zbog ovog i drugih letova. Dana 5. siječnja 1941. avion kojim je upravljala iz Prestwicka, nedaleko Glasgowa, srušio se u estuarij Temze kod Londona. Njezino tijelo nikad nije pronađeno, jednako kao ni tijelo Amerikanke Amelie Erhart, prve žene koja je preletjela Atlantski ocean. Slavonka Katarina Matanović-Kulenović (na slici dolje) prva je hrvatska pilotkinja i padobranka, poznata kao prva žena koja je u istočnoj Europi skočila s padobranom. U sastavu zrakoplovstva NDH bila je od 1943. godine s činom poručnika, a uz prijevoz vojne pošte bila je i osobna pilotkinja tadašnjeg ministra oružanih snaga Ante Vokića. Poslije rata radila je u General-turistu, a odlikovana je i Danice hrvatske s likom Franje Bučara.


Ravnateljica škole u Hrvatskoj
Marija Jambrišak, rođena 1847. u Karlovcu, osnovnu školu i dvogodišnju učiteljsku školu u samostanu ss. milosrdnica u Zagrebu završila je 1864. godine, nakon čega je bila učiteljica u samostanu ss. uršulinki u Varaždinu i na djevojačkoj školi u Krapini. Od 1871. do 1874. godine polazila je Paedagogium u Beču i bila prva žena na tom učilištu. Godine 1875. imenovana je učiteljicom Više djevojačke škole u Zagrebu, a zalagala se za osnivanje višeg ženskog učilišta u kojem bi polaznice bile pripremljene ne samo za učiteljice već i za upis na fakultet. U novoosnovanom Ženskom liceju predavala je zemljopis, povijest i pedagogiju, a godine 1905. dodijeljen joj je naslov ravnateljice viših djevojačkih škola i prva je hrvatska učiteljica s takvim počasnim imenovanjem. Tijekom svojega dugogodišnjeg rada, zalagala se za ravnopravnost žena, ponajprije izobrazbom, za njihovo aktivno sudjelovanje i afirmaciju u društvenom životu, a bila je aktivni član raznih skupština, klubova i udruga.  Objavljivala je u Napretku, Prosvjeti, Hrvatskoj lipi i drugim časopisima. Bila je urednica časopisa Domaće ognjište. Napisala je knjige O pristojnom vladanju i Znamenite žene, za koju je dobila nagradu Matice hrvatske. Odlikovana je Zlatnim križem za zasluge (1906.) i križem Pro Ecclesia et Pontifice (1908.).


Primjedbe

  1. Zanimljiv i poučan post :) A Katarina je bila gorđs! Možda i ja s 27 krenem pilotirati :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Normalno da je divna - domaća žena :) Jedva čekam tvoj post o pilotiranju ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno