Preskoči na glavni sadržaj

Prve od prvih (I)

Dan žena proslavili smo prije dva tjedna, ali u svijetu je cijeli ožujak posvećen ženama. Danas su žene predsjednice država, premijerke, ugledne znanstvenice, poduzetnice, generali, ma žena je danas čak i na čelu Interpola (Mireille Ballestrazzi - dolje na slici), ali ne tako davno, baviti se onim što ih je zanimalo ženama je bilo nezamislivo. Ipak, neke od njih u svojoj želji su ustrajale te tako pripravile put mnogima iza njih. U nekoliko postova tijekom ožujka prisjetit ćemo se nekih od njih.


Liječnica
Tek 1754. uspjela je u Njemačkoj diplomirati prva žena liječnik - dr med. Dorothea Christine Erxleben-Leporin, a pedeset godina kasnije pridružile su joj se majka i kćerka dr med. c. h. Josepha v. Siebold i Charlotte Heidenreich v. Siebold. Charlotte je bila prisutna pri porodu mnogih kasnije istaknutih ličnosti, a godine 1819. pozvana je u Englesku kao osobna liječnica vojvotkinje od Kenta, te je pomagala pri porodu vojvotkinjine kćerke, buduće engleske kraljice Viktorije. U Americi je prva diplomirana liječnica bila dr Elisabeth Blackwell 1849. godine, a prvi gradovi u kojima su žene mogle studirati medicinu su bili Edinburg i Zurich te Padova.


Pilotkinja
Prva žena koja je dobila pilotsku dozvolu bila je Elise Raymonde Deroche, a poznata je i pod pseudonimom barunica Raymonde de Laroche, a rođena je 1882. u Parizu. Bila je kći vodoinstalatera, a pseudonim je počela koristiti u sklopu svoje glumačke karijere. Letenjem se počela baviti kad joj je bilo 27 godina, a dozvolu je dobila 8. ožujka 1910. godine. Prva žena koja se službeno bavila zrakoplovstvom bila je Amy Johnson (na slici gore). Njezin instruktor letenja rekao je da će je prihvatiti kao pilota samo ako napravi nešto izuzetno, recimo da leti do Australije. I tako je u travnju 1930. poletjela na 19-dnevni let kojim je preletjela polovicu svijeta. Unatoč lošem vremenu, prekidima i prisilnim slijetanjima, stigla je u Australiju. Stigla je i u knjige rekorda: zbog ovog i drugih letova. Dana 5. siječnja 1941. avion kojim je upravljala iz Prestwicka, nedaleko Glasgowa, srušio se u estuarij Temze kod Londona. Njezino tijelo nikad nije pronađeno, jednako kao ni tijelo Amerikanke Amelie Erhart, prve žene koja je preletjela Atlantski ocean. Slavonka Katarina Matanović-Kulenović (na slici dolje) prva je hrvatska pilotkinja i padobranka, poznata kao prva žena koja je u istočnoj Europi skočila s padobranom. U sastavu zrakoplovstva NDH bila je od 1943. godine s činom poručnika, a uz prijevoz vojne pošte bila je i osobna pilotkinja tadašnjeg ministra oružanih snaga Ante Vokića. Poslije rata radila je u General-turistu, a odlikovana je i Danice hrvatske s likom Franje Bučara.


Ravnateljica škole u Hrvatskoj
Marija Jambrišak, rođena 1847. u Karlovcu, osnovnu školu i dvogodišnju učiteljsku školu u samostanu ss. milosrdnica u Zagrebu završila je 1864. godine, nakon čega je bila učiteljica u samostanu ss. uršulinki u Varaždinu i na djevojačkoj školi u Krapini. Od 1871. do 1874. godine polazila je Paedagogium u Beču i bila prva žena na tom učilištu. Godine 1875. imenovana je učiteljicom Više djevojačke škole u Zagrebu, a zalagala se za osnivanje višeg ženskog učilišta u kojem bi polaznice bile pripremljene ne samo za učiteljice već i za upis na fakultet. U novoosnovanom Ženskom liceju predavala je zemljopis, povijest i pedagogiju, a godine 1905. dodijeljen joj je naslov ravnateljice viših djevojačkih škola i prva je hrvatska učiteljica s takvim počasnim imenovanjem. Tijekom svojega dugogodišnjeg rada, zalagala se za ravnopravnost žena, ponajprije izobrazbom, za njihovo aktivno sudjelovanje i afirmaciju u društvenom životu, a bila je aktivni član raznih skupština, klubova i udruga.  Objavljivala je u Napretku, Prosvjeti, Hrvatskoj lipi i drugim časopisima. Bila je urednica časopisa Domaće ognjište. Napisala je knjige O pristojnom vladanju i Znamenite žene, za koju je dobila nagradu Matice hrvatske. Odlikovana je Zlatnim križem za zasluge (1906.) i križem Pro Ecclesia et Pontifice (1908.).


Primjedbe

  1. Zanimljiv i poučan post :) A Katarina je bila gorđs! Možda i ja s 27 krenem pilotirati :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Normalno da je divna - domaća žena :) Jedva čekam tvoj post o pilotiranju ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...