Preskoči na glavni sadržaj

To divno Adamovo rebro


Kada u medijima pročitate riječ "feminizam", na pamet vam zasigurno padaju nedepilirane gole žene koje prosvjeduju zbog onoga ili ovoga, koje smatraju da je najveće ženino pravo - pravo na pobačaj, koje se bune kada ih se naziva mademoiselle i sve ostale koje smatraju da je ženska rasa nadmoćna. Dragi moji, to nije feminizam - feminist/ica je osoba koja shvaća da su žene manje plaćene od svojih kolega za jednake poslove, koja razumije da je sramotno što se ženu na razgovoru za posao ispituje za njene planove osnivanja obitelji, da žena nije stvorena da služi - osoba koja se obrazuje da bi poboljšala položaj žena u svijetu, kako bi izjednačila prava žena s pravima muškaraca. U povijesti se pokret feminizma razvio u 19. stoljeću, kao posljedica industrijske revolucije. Pokret se račvao u dva smjera - borbu za ravnopravnost u plaćama i borbu za pravo glasa. Nezamislivo je da od prvog dodjeljivanja prava glasa ženama prošlo tek 120 godina, dok se za ravnopravnost u plaćama žene bore i danas, u 21. stoljeću. Danas u pokretu vlada radikalizam koji nastoji promjeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu, pogotovo s obzirom na brak i majčinstvo.


Ovaj mjesec u svijetu je posvećen pokretu za prava žena, a 8. ožujka slavimo Dan žena - dan koji se slavi od 1909. g. Važno je prisjetiti se žena zbog kojih danas možemo birati hoćemo li i u koje vrijeme postati supruge ili majke, što imamo pasivno, a još važnije - aktivno pravo glasa, što se možemo školovati, (samo)zapošljavati, biti plaćene za svoj rad, poboljšati društvo u raznim segmentima i razvijati se u kojem god smjeru nam srce poželi. U spomen na njih, i imajući na umu sve žene koje još svakodnevno trpe zlostavljanja, nepravdu i gube dostojanstvo i živote, trebale bismo biti najbolje žene koje možemo biti, nastaviti borbu, kako bi naše kćeri jednoga dana bile potpuno slobodne, jer ravnopravne - budimo realni - sigurno neće biti, sve dok nas na svakom koraku zabljesnu posvuduše koje prodaju svoje tijelo, koje ne cijene žensko u sebi i nemaju vjere da su stvorene za nešto veće. Da, i one imaju pravo na svoj izbor, ali jesmo li se zaista za to borile?




Treći val feminizma koji nastoji izbrisati pojam roda s planete mi se nikako ne sviđa - mislim da žena treba uživati u svojoj ženskoj biti, u snazi koja joj je podarena upravo s obzirom na njenu fizičku konstituciju, mogućnosti te mentalni sklop. Ljepota je u muškom i ženskom, i zašto uništiti tu prirodnu raznolikost? Prvi val feministica, u anglosaksonskim zemljama nazivan sufražetkinjama, za mene predstavlja bit borbe za ženska prava. Žene kao Mary Wollstonecraft, Susan B. Anthony, Emmeline Pankhurst, Alice Paul, Sojourney Truth i dr. pokrenule su lavinu ženske snage u vrijeme kada je žena bila lišena svih prava. One su krenule od nule, žrtvovale svoje živote, bile zatvarane, prisilno hranjene, zlostavljane i ponižene da bismo mi danas imale pravo glasa, kojeg, ironije li, većina žena danas ni ne iskorištava.

Drugi val feministica započeo je uz bok hippy pokretu, kada su počeli izlaziti ženski časopisi, kad se žene nastojalo educirati o nedopuštenosti zlostavljanja u obitelji i na radnom mjestu, kada se mijenjalo zakonodavstva, kada se disalo za borbu za ravnopravnost. U doba kada su djelovale kćeri Dorothy Parker, Amelie Earthart, Eleanor Roosevelt i Clare Zetkin - Simone de Beauvoir, Gloria Steinem, Audre Lorde, Julia Kristeva, Betty Friedan i dr. pomicale su se granice o kojima sufražetkinje nisu mogle ni sanjati. Ženama su školovanje i karijera bili na domak ruku, ali ipak, patrijarhalno društvo ni one nisu uspjele reprogramirati, zbog čega je, smatram, iznimno važno odgajati sinove na način da poštuju žene i da se prema njima odnose zaštitnički, a ne kao prema stvarima ili ropkinjama. Moderne feministice niječu potrebu za zaštitom muškaraca, međutim, vjerujem da bi upravo muškarci, borci za prava, polučili veliki uspjeh u promjeni stereotipova koji vladaju u našem društvu.



Godinama prije Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i Irene Vrkljan, zagrebačke učiteljice, okupljene u Hrvatskom pedagoškom zboru, pokrenule su prvi časopis namijenjen ženama – Domaće ognjište, čije prve urednice su bile Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, pa onda i Milka Pogačić. U 20. stoljeću feminizam se u Hrvatskoj ponajviše ogledao u djelovanju spisateljica kao što su Zofka Kveder, Adela Milčinović, Marija Jurić Zagorke, Gjena Vojnović i Dragojla Jarnević koja je zvana hrvatskom Virginijom Wolf, a čiji dnevnički zapisi su bili nedostupni javnosti gotovo stotinu godina.

Danas nikako neću izostaviti svoju omiljenu feministicu koja je zaslužna za to što sam ja imala mogućnost školovati se, izabrati studij po svojoj želji, muškarca po želji svog srca, koja me naučila snaći se u kućanstvu i na radnom mjestu, koja mi je rekla da mogu biti što želim, koja me naučila što žena može podnijeti, a što nikada ne bi trebala trpjeti, ženu zbog koje i ja jednog dana želim postati majka, onu koja je zaslužna za ženu u koju sam odrasla - moja majka - koja upravo danas, na ovaj za žene značajan dan, ima rođendan.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno