Preskoči na glavni sadržaj

Sex and The City protiv Girls

Da se razumijemo, ovisnik sam o televiziji i volim pogledati svakakve gluposti, a pogotovo serije koje su omiljene ljudima s XX kromosomima. U zadnje vrijeme svi pričaju o seriji Girls i o Leni Dunham koja je prototip djevojke iz New Yorka, i svega što Carrie Bradshaw, koja na temelju jedne kolumnice kupuje Manolice - nije. Lenin lik - Hannah - stvarna je djevojka - ne zna što bi sa sobom, ima višak kilograma, zaljubljuje se u krive frajere, ne može naći posao, a i sve su joj prijateljice 24-godišnjakinje koje ne znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Ipak, 90% svog vremena one provodu analizirajući svoj spolni život i pokušavajući razumijeti muškarce, baš kao i one četiri iz Sex and The Cityja koji je sniman prije više od desetljeća. Baš kao i njihove kolegice iz SITC-ja, i Girls su vrlo seksualno aktivne, iako o ljubavi, seksu i spolnim bolestima znaju koliko i prosječna desetogodišnjakinja. Ne mogu a da ne pomislim - ako su te girls realni prikaz današnje mlade diplomantice, onda mi živimo u žalosnom svijetu u kojem žene ne vode brigu niti o sebi, niti o drugima, a razgovori su im ograničeni samo na jedno. Blago nama.


Miranda: "All we talk about anymore is Big or balls or small d**ks. How does it happen that four smart women have nothing to talk about but boyfriends? It's like seventh grade but with bank accounts. What about us? What we think, we feel, we know, Christ! Does it always have to be about them? Just give me a call when you're ready to talk about something besides men."


OK, možda sam najnaivnija osoba na svijetu, i možda serija o mojim prijateljicama i meni ne bi doživjela niti pilot epizodu, ali svijet se ne vrti zaista oko seksa, je li? Ne znam za vaš, ali moj se bar ne vrti - u mom svijetu žene imaju prave probleme - imaju neskladne odnose s roditeljima, bore se s boleštinama i zločestim šefovima, ljute se na vladu, sve ulažu da bi spasile vezu s onim koga vole, suočavaju se s problemima,  žele se zaposliti, postati samostalne i baviti se onime za što su se i obrazovale, ali pritom neće biti izbirljive, posao je posao, iskustvo je iskustvo. Ne razbijaju glavu veličinom nečijeg penisa, ne muče muku s nekim višeznamenkastim brojevima spolnih partnera, niti žele zaskočiti svaku osobu koju sretnu na ulici. U mom svijetu one se trude upoznati same sebe, zavoljeti svoje mane i vrline, poštivati jedna drugu, naći čovjeka kojem će zaista pokloniti srce, žele se educirati, promijeniti svijet oko sebe, ne žele živjeti isprazne živote, i ne žele se  u penziji pitati gdje je vrijeme prošlo i jesu li ga potrošile na krive stvari ili na krive ljude. 


Mlada žena današnjice ima puno više za ponuditi svijetu od onih iz HBO serija. Ona čita što god joj dođe pod ruku, prati događanja oko sebe, sluša druge, elegantna je i ima stila, ali nije opsjednuta svojim izgledom, pristojna je i elokventna, snalažljiva, uporna i hrabra, a nakon pogrešaka kreće iz početka - znajući da je vrijedna, da je biser u ovom svijetu, da je posebna na svoj način, znajući da je sutra novi dan tijekom kojeg će biti zahvalna što je stvorena baš kao žena koja može gledati djevojke s Manhattana i biti sretna što ne živi njihovim životom.

Primjedbe

  1. Ja na te serije gledam samo kao ugodan način za skratiti vrijeme i virnuti na ulice New Yorka. Niti jedna od tih serija ne pokazuje stvaran i realan život, barem ne onako kako ga ja poznajem. Ali zabavne su i easy on the eye :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, ali Lenu Dunham nazivaju glasom jedne generacije... Bile toga svjesne ili ne, sva ta opsjednutost izgledom, krpicama itd. koju viđamo i na svojim ulicama potječe iz takvih serija - stoga o njima treba promišljati i kao o društvenom fenomenu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pogledala sam samo prve 2 epizode Girls i odustala.. ne odgovara mi upravo to što si rekla, sve se svodi samo na jednu temu. Đaba im i pamet i sve kad su opet muški ti koji im upravljaju životom. Ako one predstavljaju današnje generacije, pa žalost

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam odgledala obje sezone i ono što mi je najdraže u seriji je onaj ludi Adam :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...