Preskoči na glavni sadržaj

Sex and The City protiv Girls

Da se razumijemo, ovisnik sam o televiziji i volim pogledati svakakve gluposti, a pogotovo serije koje su omiljene ljudima s XX kromosomima. U zadnje vrijeme svi pričaju o seriji Girls i o Leni Dunham koja je prototip djevojke iz New Yorka, i svega što Carrie Bradshaw, koja na temelju jedne kolumnice kupuje Manolice - nije. Lenin lik - Hannah - stvarna je djevojka - ne zna što bi sa sobom, ima višak kilograma, zaljubljuje se u krive frajere, ne može naći posao, a i sve su joj prijateljice 24-godišnjakinje koje ne znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Ipak, 90% svog vremena one provodu analizirajući svoj spolni život i pokušavajući razumijeti muškarce, baš kao i one četiri iz Sex and The Cityja koji je sniman prije više od desetljeća. Baš kao i njihove kolegice iz SITC-ja, i Girls su vrlo seksualno aktivne, iako o ljubavi, seksu i spolnim bolestima znaju koliko i prosječna desetogodišnjakinja. Ne mogu a da ne pomislim - ako su te girls realni prikaz današnje mlade diplomantice, onda mi živimo u žalosnom svijetu u kojem žene ne vode brigu niti o sebi, niti o drugima, a razgovori su im ograničeni samo na jedno. Blago nama.


Miranda: "All we talk about anymore is Big or balls or small d**ks. How does it happen that four smart women have nothing to talk about but boyfriends? It's like seventh grade but with bank accounts. What about us? What we think, we feel, we know, Christ! Does it always have to be about them? Just give me a call when you're ready to talk about something besides men."


OK, možda sam najnaivnija osoba na svijetu, i možda serija o mojim prijateljicama i meni ne bi doživjela niti pilot epizodu, ali svijet se ne vrti zaista oko seksa, je li? Ne znam za vaš, ali moj se bar ne vrti - u mom svijetu žene imaju prave probleme - imaju neskladne odnose s roditeljima, bore se s boleštinama i zločestim šefovima, ljute se na vladu, sve ulažu da bi spasile vezu s onim koga vole, suočavaju se s problemima,  žele se zaposliti, postati samostalne i baviti se onime za što su se i obrazovale, ali pritom neće biti izbirljive, posao je posao, iskustvo je iskustvo. Ne razbijaju glavu veličinom nečijeg penisa, ne muče muku s nekim višeznamenkastim brojevima spolnih partnera, niti žele zaskočiti svaku osobu koju sretnu na ulici. U mom svijetu one se trude upoznati same sebe, zavoljeti svoje mane i vrline, poštivati jedna drugu, naći čovjeka kojem će zaista pokloniti srce, žele se educirati, promijeniti svijet oko sebe, ne žele živjeti isprazne živote, i ne žele se  u penziji pitati gdje je vrijeme prošlo i jesu li ga potrošile na krive stvari ili na krive ljude. 


Mlada žena današnjice ima puno više za ponuditi svijetu od onih iz HBO serija. Ona čita što god joj dođe pod ruku, prati događanja oko sebe, sluša druge, elegantna je i ima stila, ali nije opsjednuta svojim izgledom, pristojna je i elokventna, snalažljiva, uporna i hrabra, a nakon pogrešaka kreće iz početka - znajući da je vrijedna, da je biser u ovom svijetu, da je posebna na svoj način, znajući da je sutra novi dan tijekom kojeg će biti zahvalna što je stvorena baš kao žena koja može gledati djevojke s Manhattana i biti sretna što ne živi njihovim životom.

Primjedbe

  1. Ja na te serije gledam samo kao ugodan način za skratiti vrijeme i virnuti na ulice New Yorka. Niti jedna od tih serija ne pokazuje stvaran i realan život, barem ne onako kako ga ja poznajem. Ali zabavne su i easy on the eye :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, ali Lenu Dunham nazivaju glasom jedne generacije... Bile toga svjesne ili ne, sva ta opsjednutost izgledom, krpicama itd. koju viđamo i na svojim ulicama potječe iz takvih serija - stoga o njima treba promišljati i kao o društvenom fenomenu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pogledala sam samo prve 2 epizode Girls i odustala.. ne odgovara mi upravo to što si rekla, sve se svodi samo na jednu temu. Đaba im i pamet i sve kad su opet muški ti koji im upravljaju životom. Ako one predstavljaju današnje generacije, pa žalost

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam odgledala obje sezone i ono što mi je najdraže u seriji je onaj ludi Adam :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...