Preskoči na glavni sadržaj

Sex and The City protiv Girls

Da se razumijemo, ovisnik sam o televiziji i volim pogledati svakakve gluposti, a pogotovo serije koje su omiljene ljudima s XX kromosomima. U zadnje vrijeme svi pričaju o seriji Girls i o Leni Dunham koja je prototip djevojke iz New Yorka, i svega što Carrie Bradshaw, koja na temelju jedne kolumnice kupuje Manolice - nije. Lenin lik - Hannah - stvarna je djevojka - ne zna što bi sa sobom, ima višak kilograma, zaljubljuje se u krive frajere, ne može naći posao, a i sve su joj prijateljice 24-godišnjakinje koje ne znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Ipak, 90% svog vremena one provodu analizirajući svoj spolni život i pokušavajući razumijeti muškarce, baš kao i one četiri iz Sex and The Cityja koji je sniman prije više od desetljeća. Baš kao i njihove kolegice iz SITC-ja, i Girls su vrlo seksualno aktivne, iako o ljubavi, seksu i spolnim bolestima znaju koliko i prosječna desetogodišnjakinja. Ne mogu a da ne pomislim - ako su te girls realni prikaz današnje mlade diplomantice, onda mi živimo u žalosnom svijetu u kojem žene ne vode brigu niti o sebi, niti o drugima, a razgovori su im ograničeni samo na jedno. Blago nama.


Miranda: "All we talk about anymore is Big or balls or small d**ks. How does it happen that four smart women have nothing to talk about but boyfriends? It's like seventh grade but with bank accounts. What about us? What we think, we feel, we know, Christ! Does it always have to be about them? Just give me a call when you're ready to talk about something besides men."


OK, možda sam najnaivnija osoba na svijetu, i možda serija o mojim prijateljicama i meni ne bi doživjela niti pilot epizodu, ali svijet se ne vrti zaista oko seksa, je li? Ne znam za vaš, ali moj se bar ne vrti - u mom svijetu žene imaju prave probleme - imaju neskladne odnose s roditeljima, bore se s boleštinama i zločestim šefovima, ljute se na vladu, sve ulažu da bi spasile vezu s onim koga vole, suočavaju se s problemima,  žele se zaposliti, postati samostalne i baviti se onime za što su se i obrazovale, ali pritom neće biti izbirljive, posao je posao, iskustvo je iskustvo. Ne razbijaju glavu veličinom nečijeg penisa, ne muče muku s nekim višeznamenkastim brojevima spolnih partnera, niti žele zaskočiti svaku osobu koju sretnu na ulici. U mom svijetu one se trude upoznati same sebe, zavoljeti svoje mane i vrline, poštivati jedna drugu, naći čovjeka kojem će zaista pokloniti srce, žele se educirati, promijeniti svijet oko sebe, ne žele živjeti isprazne živote, i ne žele se  u penziji pitati gdje je vrijeme prošlo i jesu li ga potrošile na krive stvari ili na krive ljude. 


Mlada žena današnjice ima puno više za ponuditi svijetu od onih iz HBO serija. Ona čita što god joj dođe pod ruku, prati događanja oko sebe, sluša druge, elegantna je i ima stila, ali nije opsjednuta svojim izgledom, pristojna je i elokventna, snalažljiva, uporna i hrabra, a nakon pogrešaka kreće iz početka - znajući da je vrijedna, da je biser u ovom svijetu, da je posebna na svoj način, znajući da je sutra novi dan tijekom kojeg će biti zahvalna što je stvorena baš kao žena koja može gledati djevojke s Manhattana i biti sretna što ne živi njihovim životom.

Primjedbe

  1. Ja na te serije gledam samo kao ugodan način za skratiti vrijeme i virnuti na ulice New Yorka. Niti jedna od tih serija ne pokazuje stvaran i realan život, barem ne onako kako ga ja poznajem. Ali zabavne su i easy on the eye :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, ali Lenu Dunham nazivaju glasom jedne generacije... Bile toga svjesne ili ne, sva ta opsjednutost izgledom, krpicama itd. koju viđamo i na svojim ulicama potječe iz takvih serija - stoga o njima treba promišljati i kao o društvenom fenomenu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pogledala sam samo prve 2 epizode Girls i odustala.. ne odgovara mi upravo to što si rekla, sve se svodi samo na jednu temu. Đaba im i pamet i sve kad su opet muški ti koji im upravljaju životom. Ako one predstavljaju današnje generacije, pa žalost

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam odgledala obje sezone i ono što mi je najdraže u seriji je onaj ludi Adam :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno