Preskoči na glavni sadržaj

Sex and The City protiv Girls

Da se razumijemo, ovisnik sam o televiziji i volim pogledati svakakve gluposti, a pogotovo serije koje su omiljene ljudima s XX kromosomima. U zadnje vrijeme svi pričaju o seriji Girls i o Leni Dunham koja je prototip djevojke iz New Yorka, i svega što Carrie Bradshaw, koja na temelju jedne kolumnice kupuje Manolice - nije. Lenin lik - Hannah - stvarna je djevojka - ne zna što bi sa sobom, ima višak kilograma, zaljubljuje se u krive frajere, ne može naći posao, a i sve su joj prijateljice 24-godišnjakinje koje ne znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Ipak, 90% svog vremena one provodu analizirajući svoj spolni život i pokušavajući razumijeti muškarce, baš kao i one četiri iz Sex and The Cityja koji je sniman prije više od desetljeća. Baš kao i njihove kolegice iz SITC-ja, i Girls su vrlo seksualno aktivne, iako o ljubavi, seksu i spolnim bolestima znaju koliko i prosječna desetogodišnjakinja. Ne mogu a da ne pomislim - ako su te girls realni prikaz današnje mlade diplomantice, onda mi živimo u žalosnom svijetu u kojem žene ne vode brigu niti o sebi, niti o drugima, a razgovori su im ograničeni samo na jedno. Blago nama.


Miranda: "All we talk about anymore is Big or balls or small d**ks. How does it happen that four smart women have nothing to talk about but boyfriends? It's like seventh grade but with bank accounts. What about us? What we think, we feel, we know, Christ! Does it always have to be about them? Just give me a call when you're ready to talk about something besides men."


OK, možda sam najnaivnija osoba na svijetu, i možda serija o mojim prijateljicama i meni ne bi doživjela niti pilot epizodu, ali svijet se ne vrti zaista oko seksa, je li? Ne znam za vaš, ali moj se bar ne vrti - u mom svijetu žene imaju prave probleme - imaju neskladne odnose s roditeljima, bore se s boleštinama i zločestim šefovima, ljute se na vladu, sve ulažu da bi spasile vezu s onim koga vole, suočavaju se s problemima,  žele se zaposliti, postati samostalne i baviti se onime za što su se i obrazovale, ali pritom neće biti izbirljive, posao je posao, iskustvo je iskustvo. Ne razbijaju glavu veličinom nečijeg penisa, ne muče muku s nekim višeznamenkastim brojevima spolnih partnera, niti žele zaskočiti svaku osobu koju sretnu na ulici. U mom svijetu one se trude upoznati same sebe, zavoljeti svoje mane i vrline, poštivati jedna drugu, naći čovjeka kojem će zaista pokloniti srce, žele se educirati, promijeniti svijet oko sebe, ne žele živjeti isprazne živote, i ne žele se  u penziji pitati gdje je vrijeme prošlo i jesu li ga potrošile na krive stvari ili na krive ljude. 


Mlada žena današnjice ima puno više za ponuditi svijetu od onih iz HBO serija. Ona čita što god joj dođe pod ruku, prati događanja oko sebe, sluša druge, elegantna je i ima stila, ali nije opsjednuta svojim izgledom, pristojna je i elokventna, snalažljiva, uporna i hrabra, a nakon pogrešaka kreće iz početka - znajući da je vrijedna, da je biser u ovom svijetu, da je posebna na svoj način, znajući da je sutra novi dan tijekom kojeg će biti zahvalna što je stvorena baš kao žena koja može gledati djevojke s Manhattana i biti sretna što ne živi njihovim životom.

Primjedbe

  1. Ja na te serije gledam samo kao ugodan način za skratiti vrijeme i virnuti na ulice New Yorka. Niti jedna od tih serija ne pokazuje stvaran i realan život, barem ne onako kako ga ja poznajem. Ali zabavne su i easy on the eye :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, ali Lenu Dunham nazivaju glasom jedne generacije... Bile toga svjesne ili ne, sva ta opsjednutost izgledom, krpicama itd. koju viđamo i na svojim ulicama potječe iz takvih serija - stoga o njima treba promišljati i kao o društvenom fenomenu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pogledala sam samo prve 2 epizode Girls i odustala.. ne odgovara mi upravo to što si rekla, sve se svodi samo na jednu temu. Đaba im i pamet i sve kad su opet muški ti koji im upravljaju životom. Ako one predstavljaju današnje generacije, pa žalost

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam odgledala obje sezone i ono što mi je najdraže u seriji je onaj ludi Adam :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...