Preskoči na glavni sadržaj

Najveće obećanje


Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja. 


Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke.

Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smirila dah, a već sam začula onaj tužni Isusov vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – i nešto se u meni slomilo, puklo na sitne dijelove koje ni među licima oko sebe nisam uspjela skupiti i složiti na njihovo mjesto. Rijeke slane vode potekle su niz moje lice, a da nisam znala ni otkuda, ni zašto - ta bezbroj puta sam do sada čula te Isusove riječi! Otkud sada tolika žalost? Pa Isus je na današnji dan kao Kralj ujahao u Jeruzalem, pred Njega su prostirali haljine, radosno Ga pozdravljali grančicama, slaveći Ga po svim Njegovim djelima! To je bio dan veselja! Isus ih je pozdravio osmijehom, samo tiho zaplakavši nad gradom koji ne zna što je za njega dobro. Propovijedao je, iščekivao, molio. Bojao se, ta bio je čovjek, ali predao je svoje strahove svom Ocu. Pred muku je čeznuo posljednji put večerati sa svojim prijateljima, iako je znao da su među njima oni koji će Ga zatajiti i izdati. Služio im je, prao im noge, znajući da će već sutradan za njih položiti svoj život, a da oni to isto nisu spremni učiniti za Njega. Isus je molio za Petra, da ne malakše njegova vjera, a kada je vrijeme došlo, Petar Ga je zatajio. Juda Ga je izdao poljupcem. Nemoćan i prestrašen, na Maslinskoj gori tražio je od njih da mole za Njega, a oni su ipak zaspali, ne marivši za svojeg prijatelja, žrtvenog Jaganjca, koji je u velikoj potrebi. Kada je na sebe stavio križ, gdje su bili Njegovi učenici? Zašto Mu nisu pomogli? Zašto su se nijemo razbježali, ostavili Ga samog?


Zašto gorko zaplakah ove nedjelje? Pa Sin Božji je bio i veliki Čovjek, prijatelj koji je trpio da bi nam donio radosnu vijest, da bi nam posvjedočio Spasenje, da bi nam darovao Vječnost! Hej, Vječnost! Pa ima li boljeg razloga za radost?! Petru, koji Ga je zatajio, ostavio je svoju Crkvu, uho sluge svećenika koji Ga je uhvatio zacijelio je, ne želeći mačeve svojih učenika. Kćeri Jeruzalemske, koje su plakale za njim, utješio je. Mnoštvo koje Ga je razapelo opravdavao je pred Ocem, molio da im oprosti jer ne znaju što čine. Razbojniku s desne strane svoga križa obećao je raj.


Ja sam taj Petar, ja sam taj Juda, ja sam svaki od dvanaestorice. I ja sam Pilat, i ja sam Herod, i ja sam u mnoštvu koje i danas razapinje Isusa, zato me suze prokazuju. Svaki put kad Mu ime izgovorim uzalud, svaki put kad zaniječem da Ga poznajem, svaki put kad odbacim život koji mi je darovao, svaki put kad u svoje misli pustim Sotonu, svaki put kad bratu ukazujem na trn u oku, svaki put kad ne primim Tijelo i Krv koju je On dao i prolio za mene, svaki put kad odbacim raj koji mi je namijenio – svaki moj grijeh jedan je čavao u Njegovom tijelu, svaka moja pogrda jedna je kapljica Njegove krvi, jedan dijelić boli koju On za mene trpi. Isuse, danas se stavljam u Dizminu kožu, gledam Te sa svog zasluženog križa, malena i nedostojna da me pogledaš. Znam da sam Te ranila, nanijela Ti boli, da si zbog mene krvav i slab – žao mi je, kajem se, učinit ću sve da to ispravim! Molim Te, oprosti mi! Ti si Sin Božji, i velika je Tvoja ljubav, Tvoja milost – blagoslovi me, Isuse, i sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje. Amen. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...