Najveće obećanje

Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja. 

Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke.

Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smirila dah, a već sam začula onaj tužni Isusov vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – i nešto se u meni slomilo, puklo na sitne dijelove koje ni među licima oko sebe nisam uspjela skupiti i složiti na njihovo mjesto. Rijeke slane vode potekle su niz moje lice, a da nisam znala ni otkuda, ni zašto - ta bezbroj puta sam do sada čula te Isusove riječi! Otkud sada tolika žalost? Pa Isus je na današnji dan kao Kralj ujahao u Jeruzalem, pred Njega su prostirali haljine, radosno Ga pozdravljali grančicama, slaveći Ga po svim Njegovim djelima! To je bio dan veselja! Isus ih je pozdravio osmijehom, samo tiho zaplakavši nad gradom koji ne zna što je za njega dobro. Propovijedao je, iščekivao, molio. Bojao se, ta bio je čovjek, ali predao je svoje strahove svom Ocu. Pred muku je čeznuo posljednji put večerati sa svojim prijateljima, iako je znao da su među njima oni koji će Ga zatajiti i izdati. Služio im je, prao im noge, znajući da će već sutradan za njih položiti svoj život, a da oni to isto nisu spremni učiniti za Njega. Isus je molio za Petra, da ne malakše njegova vjera, a kada je vrijeme došlo, Petar Ga je zatajio. Juda Ga je izdao poljupcem. Nemoćan i prestrašen, na Maslinskoj gori tražio je od njih da mole za Njega, a oni su ipak zaspali, ne marivši za svojeg prijatelja, žrtvenog Jaganjca, koji je u velikoj potrebi. Kada je na sebe stavio križ, gdje su bili Njegovi učenici? Zašto Mu nisu pomogli? Zašto su se nijemo razbježali, ostavili Ga samog?

Zašto gorko zaplakah ove nedjelje? Pa Sin Božji je bio i veliki Čovjek, prijatelj koji je trpio da bi nam donio radosnu vijest, da bi nam posvjedočio Spasenje, da bi nam darovao Vječnost! Hej, Vječnost! Pa ima li boljeg razloga za radost?! Petru, koji Ga je zatajio, ostavio je svoju Crkvu, uho sluge svećenika koji Ga je uhvatio zacijelio je, ne želeći mačeve svojih učenika. Kćeri Jeruzalemske, koje su plakale za njim, utješio je. Mnoštvo koje Ga je razapelo opravdavao je pred Ocem, molio da im oprosti jer ne znaju što čine. Razbojniku s desne strane svoga križa obećao je raj.

Ja sam taj Petar, ja sam taj Juda, ja sam svaki od dvanaestorice. I ja sam Pilat, i ja sam Herod, i ja sam u mnoštvu koje i danas razapinje Isusa, zato me suze prokazuju. Svaki put kad Mu ime izgovorim uzalud, svaki put kad zaniječem da Ga poznajem, svaki put kad odbacim život koji mi je darovao, svaki put kad u svoje misli pustim Sotonu, svaki put kad bratu ukazujem na trn u oku, svaki put kad ne primim Tijelo i Krv koju je On dao i prolio za mene, svaki put kad odbacim raj koji mi je namijenio – svaki moj grijeh jedan je čavao u Njegovom tijelu, svaka moja pogrda jedna je kapljica Njegove krvi, jedan dijelić boli koju On za mene trpi. Isuse, danas se stavljam u Dizminu kožu, gledam Te sa svog zasluženog križa, malena i nedostojna da me pogledaš. Znam da sam Te ranila, nanijela Ti boli, da si zbog mene krvav i slab – žao mi je, kajem se, učinit ću sve da to ispravim! Molim Te, oprosti mi! Ti si Sin Božji, i velika je Tvoja ljubav, Tvoja milost – blagoslovi me, Isuse, i sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje. Amen.