Šljokičasta žena

Proljeće je, a u meni nemir - i to zbog alergije na pelud. Koliko ja volim stabla, toliko ona mene ne vole - a natjerala su me i da po prvi put, otkad sam se doselila u Osijek, s nostalgijom pomislim na Šibenik! Naime, ondje su mi užasno nedostajala godišnja doba, sve njihove boje i mirisi, ali pelud borova i maslina nije mi smetala. Ovdje, ringlovi su zaružičastili ulice, a ja, budući da uzgajam maleno biće u sebi, ne smijem popiti niti tabletu. Jedino što smijem konzumirati i što mi olakšava ove proljetne dane je Aqua maris ektoin - i zato ti, more, hvala! Iako bih trebala boraviti u zatvorenim prostorijama, sunčani dani mame me van, pa smo tako i prošlu nedjelju dragi i ja proveli na svježem baranjskom zraku. Kako nam je sada Kopački rit gotovo prvi susjed, svaki slobodan trenutak možemo provesti ondje, slušajući pjev ptica koje čekaju da Drava i Dunav potope rit, šećući se kraj divljih svinja (a potom i bježeći od njih) i klopajući najfiniju hranu na kugli zema...

Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja.  Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke. Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smir...