Proljeće je, a u meni nemir - i to zbog alergije na pelud. Koliko ja volim stabla, toliko ona mene ne vole - a natjerala su me i da po prvi put, otkad sam se doselila u Osijek, s nostalgijom pomislim na Šibenik! Naime, ondje su mi užasno nedostajala godišnja doba, sve njihove boje i mirisi, ali pelud borova i maslina nije mi smetala. Ovdje, ringlovi su zaružičastili ulice, a ja, budući da uzgajam maleno biće u sebi, ne smijem popiti niti tabletu. Jedino što smijem konzumirati i što mi olakšava ove proljetne dane je Aqua maris ektoin - i zato ti, more, hvala!
Iako bih trebala boraviti u zatvorenim prostorijama, sunčani dani mame me van, pa smo tako i prošlu nedjelju dragi i ja proveli na svježem baranjskom zraku. Kako nam je sada Kopački rit gotovo prvi susjed, svaki slobodan trenutak možemo provesti ondje, slušajući pjev ptica koje čekaju da Drava i Dunav potope rit, šećući se kraj divljih svinja (a potom i bježeći od njih) i klopajući najfiniju hranu na kugli zemaljskoj. Koliko Dalmatinci vole svoje more i ribu, toliko ja volim naše moćne rijeke i njihove šarane, štuke i somove. Mljac! Nakon perkelta od soma zasladili smo se i kolačem od mrkve čiji recept dijelim s vama - Mrkvica torta.
Ovaj tjedan progutala sam po drugi put Ubiti pticu rugalicu, predivnu knjigu Harper Lee (jedva čekam Go set a watchman!), knjigu o kojoj razglabam s drugim knjigoljupkama u osječkom book clubu za nekoliko tjedana. Priču o Scout i Jemu, te njihovom ocu Atticusu, odvjetniku okrivljenika tamne boje kože, ovaj put sam gledala nekim drugim očima. Kad sam je prvi put pročitala bila sam nadobudna studentica prava kojoj je pravo bilo sinonim za pravdu. Sada, kad sam odrasla i shvatila da život nije fer (Jem je to odavno pokopčao), Atticusa sam mogla promotriti ne iz perspektive odvjetnika koji vjeruje u integritet sudova, nego iz perspektive oca koji se ne boji pokazati svojoj djeci brutalnost svijeta u kojem žive, a koji ih, ipak, uspijeva živim održati njihov nevini dječji pogled na svijet - i uvjeriti ih da ništa nije onakvim kakvim se na prvi pogled čini, a najmanje ljudi.
Ovo je prvi Uskrs koji provodim s mužem, i iako ćemo ga zapravo provesti doma, sa članovima šire obitelji, u svojoj maloj oazi mira ispekli smo kolače, opskrbili se mladim lukom (obožavam ići na tržnicu - osjećam se kao prava žena), obojali jaja, poklonili se pred Križem i unijeli u naš dom zahvalnost za sve čime nas je Bog obdario.
Nek vam je sretan i blagoslovljen Uskrs!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)