Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama

Kako se približavam sredini trajanja ovog stanja u kojem sam se zatekla, osjećam svetu dužnost prenijeti svoju "mudrost" na sve žene koje planiraju postati, za početak, trudnice, a potom, i majke. Ukoliko vas zanima kako se osjeća žena od trenutka začeća, a niste imale koga pitati, ovo je post za vas.


Nazovimo to moje stanje drugim, a ne blaženim, jer, osim spoznaje da u meni raste novi život (čega još nisam u potpunosti svjesna budući da još uvijek ne osjetim pokrete bebe), fizičke pojave koje prate trudnoću i ne čine od žene blaženicu, prije nervoznjaču kojoj se kvare zubi, opada kosa i koja se nekontrolirano deblja.

Kao i mnoge druge žene, i ja sam bila uvjerena da ću od trenutka začeća osjećati da se nešto u meni promjenilo - da ću znati da sam trudna. Ne samo da nisam imala pojma, nego sam i nakon godišnje kontrole kod ginekologa cmizdrila jer su baš sve druge žene u čekaonici bile trbušaste - sve, osim mene (tad sam bila trudna oko tri tjedna). Dragi je mislio da me pere PMS, a čak i kad mi je menstruacija izostala, nisam se osjećala trudno. Mislila sam da ću, ako sam trudna, imati jutarnje mučnine, baš kao što ih imaju žene u filmovima (nekim čudom, one nikada ne vode računa o svojim ciklusima, nego za trudnoću saznaju tek onog jutra kad zagrle wc školjku, unatoč činjenici da mučnine u pravilu krenu tek oko sedmog tjedna trudnoće. No, za svoju bebu saznala sam pet dana nakon izostanka menstruacije, kad sam napravila test, jer me nekoliko noći zaredom budila bol slična menstruacijskoj (poznata kao implementacijska bol, koja zna biti popraćena i oskudnim krvarenjem). Filmske mučnine? Nisu nikada niti došle, Bogu hvala!


Kad vidi pozitivan test za trudnoću, žena je u pravilu trudna već mjesec dana (trudnoća se računa od posljednje menstruacije). Svaka od nas želi odmah pohrliti liječniku koji će tu vijest potvrditi, ali valja znati da se preporuča kod ginekologa ići tek nakon šest tjedana trudnoće - tek tada je trudnoća vidljiva na ultrazvuku. Ako ne možete dočekati, možete izvaditi krv i koncentracija hormona beta HCG će potvrditi vaše sumnje. Ipak, ništa vas ne može uvjeriti u to da ćete postati majka kao malo srce koje kuca na ekranu ultrazvuka, a taj se doživljaj isplati čekati!

U trenutku kad saznate da ste trudni, poželjet ćete sa svima podijeliti tu vijest! Nijedna vijest do tada nije bila ovako važna! Ipak, još neko vrijeme će vas pratiti strah jer je mogućnost spontanog pobačaja veća u prva tri mjeseca trudnoće (zbog toga često žene podijele vijest uz napomenu "nemoj nikome reći", pa im nemojte to zamjeriti). Prvome sam za trudnoću rekla mužu, budućim bakama i djedovima, sestrama i šogoru, a nakon što je ginekologinja potvrdila vijest, i ostalim prijateljima i rodbini koje svakodnevno viđam. Šefu i kolegama rekla sam u prvom tjednu drugog tromjesečja, kad sam bila sigurna da je opasnost prošla.

Nemojte čitati previše o trudnoći, one vas mogu preopteretiti. Sve se svodi na uzimanje folne kiseline i drugih vitamina (koje će vam prepisati ginekolog), povećani unos voća i povrća, puno kretanja i puno spavanja.


Upravo zbog spavanja, čak i ako imate urednu trudnoću i osjećate se dobro, past će vam na pamet otići na porodiljni dopust. Nisam spavalica, ali u prva tri mjeseca trudnoće jedva sam čekala vratiti se s posla i ispružiti se. Popodne bih ubila oko na dva sata, a navečer išla s mužem u šetnju. Mnoge žene kažu da se nikada nisu tako dobro naspavale kao u trudnoći - valjda je to osmišljeno kako bi se tijelo odmorilo dovoljno da lakše izdrži sve besane noći popraćene bebinim plačem.

Jedan od razloga zašto je lakše biti na porodiljnom dopustu je i odlazak k liječniku usred radnog dana. Budite spremne na to da ćete, pored ginekoloških pregleda (za koji imate pravo jedan slobodan dan mjesečno, ukoliko najavite pregled poslodavcu i naknadno ga dokažete), biti primorane obilaziti mnoge druge liječnike, npr. stomatologe (i da, smijete primiti injekciju lokalne anestezije!), hematologe, trasfuziologe i dr. Valja imati na umu da imate pravo na godišnji odmor, na određeni broj dana plaćenog, ali i neplaćenog dopusta, a da vam, za vrijeme porodiljnog dopusta zbog komplikacija u trudnoći naknada plaće maksimalno može iznositi oko 4.250,00 kn - ukoliko imate najmanje godinu dana neprekidnog radnog staža i ukoliko je inače veća od tog iznosa. Pa si izračunajte možete li si priuštiti cjelodnevno drjemuckanje ili ste primorane otići na posao - ukoliko ste dovoljno sretne da posao uopće imate.


Mrzim shopping, da se razumijemo. Prvi odjevni predmet u koji sam uložila u trudnoći je bio veći grudnjak. Prvih tjedana garderobu nisam morala mijenjati, ali ulaskom u drugo tromjesečje trbuščić je počeo iskakati. Jednog jutra probudila sam se napuhnuta, ali truh, začudo, nisam mogla uvući kao što inače činim dok se uvlačim u hlače. Vrlo vjerojatno će vas u tom trenutku, kao i mene, uhvatiti panika, jer se nećete osjećati trudnom (prve bebine pokrete prvorotkinje osjete otprilike u 20. tjednu trudnoće), nego samo poput krafne koja buja iz dana u dan, a koja se ugodno osjeća samo u pidžami. Najbolji izbor zbog toga su haljine koje neće pritiskati trbuh i u kojima ćete se i vi, i beba, ugodno osjećati, a koje će vas spasiti od ranojutarnjih pokušaja kombiniranja outfita, pogotovo ako ste zaposlene i na poslu se ne možete pojaviti u trenerci, slatkim majicama za trudnice (mogu se naći trenutno u Mani npr.) ili tajicama.

Nastavit će se...

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e