Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (3)

Neki su ljudi sretni kad putuju svijetom, neke veseli susret s prijateljima, neki nabace osmijeh čim osjete miris pokošene trave. I meni malo za sriću treba - tek malo piškota, slatkog vrhnja, prvih jagoda s tržnice i mili zvuk miksera!


Shopping ne volim, uvijek hodam trgovačkim centrom na rubu plača, pogotovo sada kad sam nabacila nekoliko trudničkih kilograma (iako mi svi već idu na živce jer mi govore da mi se ne vidi da sam trudna) i gotovo sva garderoba mi je beskorisna! Da bude još gore, čak me i pojedine cipele žuljaju! Zato, ovaj tjedan sam se počastila novim balerinkama, s mašnicom, naravno! Ipak, najdraži dio shoppinga mi je kad dragi i ja odmorimo noge i živce i osvježimo se slatkim pićem - preporučujem ovu osvježavajuću vodu s okusom kruške!


Ovog tjedna, hvala Bogu, televizijski program preplavile su nogometne utakmice s raznih strana svijeta pa sam mogla pogledati Titanic na miru, a da ne gnjavim muža da sa mnom uživa u vještim rukama Jacka Dawsona - po tisućiti put. Uvijek jednako dirljiv, uvijek jednako uzbudljiv - definitivno jedan od najboljih filmova ikada.


Volim knjige u kojima se prepliću priče nekoliko likova, a svaka je pisana jedinstvenim jezikom i stilom. Uvijek zanimljiva Zadie Smith u knjizi o sjeverozapadnom dijelu Londona, u kojem je odrasla, ispripovjedala je zgode nekoliko likova, a u svakoj od njih pronašla sam komadić sebe, ali i pitanja koja tek čekaju svoje odgovore.

"Ako ćemo biti zaista objektivni, žena je kriva što nikad nisu razgovarali o djeci. Iz nekog joj razloga nikad  nije palo na pamet da sva ta beskrajna i divna jebačina vodi određenom, sasvim očitom cilju. Nju je strah tog cilja. Budi objektivna! Čega se imaš bojati? ima to neke veze sa smrću, vremenom i godinama. Jednostavno: meni je u mojoj glavi uvijek osamnaest, osamnaest mi je, i ako ništa ne učinim, ako budem mirna, ništa se neće promijeniti, uvijek će mi biti osamnaest. Zauvijek. Vrijeme će stati. Nikad neću umrijeti. Vrlo je banalan, taj strah. U današnje ga vrijeme svi imaju. Što još? Dovoljno je sretna u ovom trenutku u kojem su. Osjeća da zaslužuje upravo to što ima, ni više, ni manje. Svaka promjena prijeti kobnim narušavanjem ravnoteže. Zašto se ovaj trenutak mora promijeniti?"



Lani smo već u ovo doba muž i ja pijuckali vino ili višnjevaču na balkonu s pogledom na more. Danas nam pogled puca na osječki Zrinjevac i mnoštvo lega i legica na biciklima - što je u Šibeniku, gradu s milijun skala, nezamisliv prizor. Ne mogu piti alkohol, a dostojna zamjena za čašicu je sladoled - i to moj omiljeni od sorte King - Double! Živjeli!


Proljeće! Ovo slatko pulsiranje i treperenje u trbuhu mogla bi biti bebica koja štuca ili se na drugi način pokušava javiti nama, zbunjenim roditeljima. Nema ljepšeg osjećaja!

Petak! Vrijeme je za opuštanje i za pink look - cotton candy lak i Avonov ruž u nijansi Pout. Kraj tjedna začinit ćemo veselom mjuzom i iščekivanjem kazališne poslastice Ivane Šojat Kuči - Understadta! Napokon!

Uživajte u vikendu!

Primjedbe

  1. Imamo isti pink mašnicasti (?!?) rajf :) A gdje je slika balerinki, to želimo vidjeti!

    OdgovoriIzbriši
  2. Bit će u nekom od budućih postova! ;)

    OdgovoriIzbriši
  3. Male stvari su najbolje. ;) Lijep pregled, a one jagode me mame. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e