Šljokičasta žena

Priroda i ja nikako na zelenu granu. Ja nju volim, a ona mene ne. Kad bih mogla birati kako bih provela slobodan dan, definitivno bih izabrala popodne uz knjigu ispod zelene krošnje. No, ovih dana mogu o tome samo sanjati jer me pelud napada sve u šesnaest. Možda ste pomislili da pretjerujem i da ne znate nikoga tko toliku muku muči s peludnom alergijom, ali vjerojatno svi koje poznajete, a koji od nje pate, piju tablete ili druge lijekove koji im pomažu da iz bitke izađu kao pobjednici. Trudnice se moraju žrtvovati pa je jedini lijek izolacija - u zatvorenim prostorima. Ipak, svako malo pobjegnem van i dam proljeću još jednu priliku. Tako sam Prizore iz seoskog života Amosa Oza poželjela pročitati u dvorištu, uz zvuk susjedovog traktora i kosilice za travu, dok ptičice pjevaju, a gice rokću. Oza volim još iz srednjoškolskih dana, otkad sam pročitala Moj Michael, osvojio me. U Prizorima je ispričao nekoliko priča o ljudima iz malog mjesta, ljudima koji žive obične života, a čuvaju...

Proljeće je, a u meni nemir - i to zbog alergije na pelud. Koliko ja volim stabla, toliko ona mene ne vole - a natjerala su me i da po prvi put, otkad sam se doselila u Osijek, s nostalgijom pomislim na Šibenik! Naime, ondje su mi užasno nedostajala godišnja doba, sve njihove boje i mirisi, ali pelud borova i maslina nije mi smetala. Ovdje, ringlovi su zaružičastili ulice, a ja, budući da uzgajam maleno biće u sebi, ne smijem popiti niti tabletu. Jedino što smijem konzumirati i što mi olakšava ove proljetne dane je Aqua maris ektoin - i zato ti, more, hvala! Iako bih trebala boraviti u zatvorenim prostorijama, sunčani dani mame me van, pa smo tako i prošlu nedjelju dragi i ja proveli na svježem baranjskom zraku. Kako nam je sada Kopački rit gotovo prvi susjed, svaki slobodan trenutak možemo provesti ondje, slušajući pjev ptica koje čekaju da Drava i Dunav potope rit, šećući se kraj divljih svinja (a potom i bježeći od njih) i klopajući najfiniju hranu na kugli zema...