Preskoči na glavni sadržaj

Da guza vidi puta

S godinama shvatiš da su neke stvari klišeji s razlogom, npr. ona da se sve događa s razlogom i da je svako iskustvo dragocjeno. Još prije samo nekoliko godina ja sam bila tzv. lijeni turist - tijekom studija ljetne praznike koristila sam samo da bi se izležavala na plaži i spavala do mile volje, što je mog najdražeg suputnika - boyfrienda - jako živiciralo. On je uvijek htio nekuda ići, nešto otkrivati, nešto doživjeti i uvijek se napatio da bi me nagovorio da mu se pridružim. Međutim, kad sam se riješila stresa kojeg su stvarali ispiti i još se zaposlila u Parku prirode Kopački rit, moj pustolovni duh se probudio. Još prvoga dana u Ritu pomislila sam kako sam blagoslovljena što mogu svakodnevno prolaziti kraj stoljetnih brijestova, gledati kormorane kako izbijeljuju vrbe, pratiti labudove koji klize između lopoča, susresti obitelj jelena u rano jutro. To divno močvarno područje gdje se ljube Dunav i Drava probudilo je u meni pustolova gladnog zelenih prostranstava i nebeskog plavetnila, a nažalost, danas nemam ni vremena, niti novca, za putovanja, a jedina prostranstva koja vidim su ona na putu iz Šibenika za Slavoniju, dok putujem kući. Ipak, knjižnica je prepuna putopisa i knjiga o čudima Hrvatske pa u slobodno vrijeme živim kroz knjige onih koji su imali sreću vidjeti ono o čemu  ja samo sanjam.


Park prirode Kopački rit


Kroz knjigu Gradimira Radivojevića Čuda i čudaci Jadrana tako sam saznala sve o prokletstvu crnih fratara na otoku Lokrumu, kojem se pripisuju tragično stradali general Marmont, kraljica Sissy, pa i sam car Franjo Josip, o otoku Svecu na kojem je vladala ilirska kraljica Teuta, o povezanosti legendarne Troje s Bračem, o tome kako je Bog posijao Kornate, o nesretnoj ljubavi kapetana Petra Marinića, o špiljama u kojima su obitavale vještice i zmajevi, o dvoranama Vranjačama, o potonulim Santa Gioralamo, Tetti, Re d'Italia i drugima, o hrvatskom Kineskom zidu, o otoku ljubavi Galešnjaku, o televiziji koju su sklepala braća  Crha u Šibeniku, o opatijskoj Madonnini i Djevojci s galebom i svim drugim legendama i čudacima koji se vežu uz naše more.


Limski zaljev

Vrsar

Ivana Buj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez i Dario Žagar okupili su se da bi u knjizi imena Tajanstvena Hrvatska - 60 skrivenih dragulja naše domovine skupili sva nerazvikana mjesta lijepe naše koja se isplati posjetiti - baroknu osječku Tvrđu, romantične ulice Gornjeg grada u Zagrebu, litice u Ogulinu s kojih se Đula bacila u pravaliju, pulski labirint vojnih tunela, Odisejeve špilje na Mljetu, vječno počivalište grofa Janka Draškovića, selo roda Čigoč, Titovu špilju u viškom kršu, utvrdu Ključ na Čikoli i mnoge druge zanimljive kutke. Knjiga je popraćena fantasičnim fotografijama netaknute prirode, ostataka davnih vremena i naših utvrda koje obiluju zanimljivim pričama - i time je idealna za sve znatiželjnike koji uvijek žele znati više, pogotovo za one koji u pustolovine idu samo s kauča.


Orahovački Ružica - grad i pogled s njega


Primjedbe

  1. Đulin ponor! Prijateljica mi je iz Ogulina, ali nisam se nikad sjetila pitati ju zašto se zove Đulin ponor. Zašto se Đula bacila? Sigurno zbog nesretne ljubavi!

    P.S. Jel' bi htjela maknuti "word check" kod ostavljanja komentara, pretty pliz?

    OdgovoriIzbriši
  2. Je, zato jer joj je kapetan Milan poginuo. Još i danas vide ga nad ponorom. Pročitaj! I baš namjerno sam stavila word check ali ako me tako lijepo molis...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...