Preskoči na glavni sadržaj

Da guza vidi puta

S godinama shvatiš da su neke stvari klišeji s razlogom, npr. ona da se sve događa s razlogom i da je svako iskustvo dragocjeno. Još prije samo nekoliko godina ja sam bila tzv. lijeni turist - tijekom studija ljetne praznike koristila sam samo da bi se izležavala na plaži i spavala do mile volje, što je mog najdražeg suputnika - boyfrienda - jako živiciralo. On je uvijek htio nekuda ići, nešto otkrivati, nešto doživjeti i uvijek se napatio da bi me nagovorio da mu se pridružim. Međutim, kad sam se riješila stresa kojeg su stvarali ispiti i još se zaposlila u Parku prirode Kopački rit, moj pustolovni duh se probudio. Još prvoga dana u Ritu pomislila sam kako sam blagoslovljena što mogu svakodnevno prolaziti kraj stoljetnih brijestova, gledati kormorane kako izbijeljuju vrbe, pratiti labudove koji klize između lopoča, susresti obitelj jelena u rano jutro. To divno močvarno područje gdje se ljube Dunav i Drava probudilo je u meni pustolova gladnog zelenih prostranstava i nebeskog plavetnila, a nažalost, danas nemam ni vremena, niti novca, za putovanja, a jedina prostranstva koja vidim su ona na putu iz Šibenika za Slavoniju, dok putujem kući. Ipak, knjižnica je prepuna putopisa i knjiga o čudima Hrvatske pa u slobodno vrijeme živim kroz knjige onih koji su imali sreću vidjeti ono o čemu  ja samo sanjam.


Park prirode Kopački rit


Kroz knjigu Gradimira Radivojevića Čuda i čudaci Jadrana tako sam saznala sve o prokletstvu crnih fratara na otoku Lokrumu, kojem se pripisuju tragično stradali general Marmont, kraljica Sissy, pa i sam car Franjo Josip, o otoku Svecu na kojem je vladala ilirska kraljica Teuta, o povezanosti legendarne Troje s Bračem, o tome kako je Bog posijao Kornate, o nesretnoj ljubavi kapetana Petra Marinića, o špiljama u kojima su obitavale vještice i zmajevi, o dvoranama Vranjačama, o potonulim Santa Gioralamo, Tetti, Re d'Italia i drugima, o hrvatskom Kineskom zidu, o otoku ljubavi Galešnjaku, o televiziji koju su sklepala braća  Crha u Šibeniku, o opatijskoj Madonnini i Djevojci s galebom i svim drugim legendama i čudacima koji se vežu uz naše more.


Limski zaljev

Vrsar

Ivana Buj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez i Dario Žagar okupili su se da bi u knjizi imena Tajanstvena Hrvatska - 60 skrivenih dragulja naše domovine skupili sva nerazvikana mjesta lijepe naše koja se isplati posjetiti - baroknu osječku Tvrđu, romantične ulice Gornjeg grada u Zagrebu, litice u Ogulinu s kojih se Đula bacila u pravaliju, pulski labirint vojnih tunela, Odisejeve špilje na Mljetu, vječno počivalište grofa Janka Draškovića, selo roda Čigoč, Titovu špilju u viškom kršu, utvrdu Ključ na Čikoli i mnoge druge zanimljive kutke. Knjiga je popraćena fantasičnim fotografijama netaknute prirode, ostataka davnih vremena i naših utvrda koje obiluju zanimljivim pričama - i time je idealna za sve znatiželjnike koji uvijek žele znati više, pogotovo za one koji u pustolovine idu samo s kauča.


Orahovački Ružica - grad i pogled s njega


Primjedbe

  1. Đulin ponor! Prijateljica mi je iz Ogulina, ali nisam se nikad sjetila pitati ju zašto se zove Đulin ponor. Zašto se Đula bacila? Sigurno zbog nesretne ljubavi!

    P.S. Jel' bi htjela maknuti "word check" kod ostavljanja komentara, pretty pliz?

    OdgovoriIzbriši
  2. Je, zato jer joj je kapetan Milan poginuo. Još i danas vide ga nad ponorom. Pročitaj! I baš namjerno sam stavila word check ali ako me tako lijepo molis...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

Slučaj međimurske besedi

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno