Broken nails forever!

Zasigurno svi imate onog prijatelja s kojim u svako doba najradije provodite vrijeme - jer znate da će vas uvijek oraspoložiti. Nakon sat vremena s njim vrlo lako je moguće da će vas boljeti trbuh od smijeha, a s lica vam neće silaziti zarazni cerek. To je prijatelj s kojim radite ludosti, s kojim se blesirate i na najneobičnijim mjestima i u najozbiljnijim prigodama, onaj s kojim je svaka zgoda potencijalna priča koju ćete prepričavati do kraja života, pred kojim nemate maski, ni tajni. Takvom prijatelju ne možete ništa zamjeriti jer je njegova spremnost da vam popravi dan svojim zagrljajem i šalom moćnija od svih onih trenutaka u kojima možda nije imao najbolji dan. "Ništa tako moćno, tako snažno, ne otkriva čovjekovu narav kao smijeh", rekao je mudri Goethe. I doista, onaj tko se zna s vama smijati, s vama će i plakati ako zatreba, a uspomene na proživljene pustolovine vrebat će iza suza i nekako čarobno izliječiti slomljeno srce. Iz tih tuga prijateljstvo će izaći još snažnije, a vi ćete, uz vječnu zahvalnost, nastaviti planirati vaša putovanja, pronalaziti novi pogled na svijet - na svijet koji je najljepše podijeliti s pravim prijateljem.

Takav prijatelj meni je M.O. - jedna skromna djevojčica koju sam upoznala prvog dana  nastave u našoj staroj osnovnoj školi koju su odavno srušili, a ispod čijih nekadašnjih temelja još snivaju naši prvašićki strahovi i očekivanja. Nisam sigurna što nas je spojilo, ali znam da nas danas sa starih fotografija gledaju sretne, nasmijane djevojčice, koje, žvačući rođendanske torte, plaze jezike. Nikad ozbiljne, već u trećem razredu bile smo brutalne sprdalice - "Teacher has big [seiz]", bila nam je fora na koju nas je nadahnula prsata teacher na zamjeni. Dani su nam tada bili bezbrižni, ispunjeni samo smijehom i problemima tipa "kada će nam mame dopustiti da u školu odemo našminkane." Navršiti 13. godinu bilo nam je veliko dostignuće, kao da ćemo u toj teen dobi otkriti sve tajne svijeta. "Dobro došla u tinedjžerstvo!", napisala mi je u čestitci za taj jubilarni rođendan. Eh, stara moja, a sad nam je duplo više...! Dok smo zajedno sjedile u klupi, profesorima su naša imena bila preslična pa su nas mijenjali, gotovo nas gledajući kao nerazdvojni tandem, zbog čega su čak i naše najgore glazbene duete nekim čudom su ocijenili anđeoskima. Zajedno smo pisale i leksikone, a imale smo čudne hobije, poput uzgajanja noktiju na rukama da bismo ih takve dugačke (i odrezane) čuvale - u koje svrhe - ni dan danas nisam sigurna. Radile smo svakakve gluposti, ali nikada se nismo svađale, i sitna zamjeranja nekako su pala u drugi plan, jer, u kojoj god fazi bile, život nas je uvijek spajao. Bile smo jedna uz drugu tijekom teen drama i tijekom srednje škole, kad smo, zbog različitih usmjerenja, bilježnicu punu dopisivanja, problema i planova za odlazak u Pariz razmjenjivale na školskim hodnicima. Rado smo plesale na "Mažinu šuru", "pjevale muziku", izmišljale nove riječi,  a kroz studij znalo se zaredati da nekoliko dana provedemo zajedno, kao kad se na kraju sastanka s prijateljem rastaješ satima - smijući se merkatima i ljamama u zoološkom vrtu, kradući susjedima wireless u njenom iznajmljenom stanu u Vukovarskoj ulici, viseći u slasti STUC-a do fajrunta. Moja prijateljica naučila me da je humor pravi lijek za svaku muku, i da onaj tko ima za njega smisao, ima smisla i za život. Naše neobične bube u glavi dovele su nas i do ovog, wannabe zrelog razdoblja u životu, kad nas muče stručni i pravosudni ispiti, kad se pitamo kada će nas ti naši momci konačno oženiti, kada ćemo postati majke, kada ćemo mi kćerima dopustiti da u školu odu našminkane - kad jedino za što se možemo moliti je da i one imaju bar jednu ludu prijateljicu kao što smo mi bile jedna drugoj.

BROKEN NAILS FOREVER - DON'T FORGET PARIS! :*