Našičani vole svoju Doru

Na današnji dan davne 1923. godine svijet je ostao bez skromne umjetnice, a Hrvatska bez svoje prve skladateljice za koju ni danas, devedeset godina kasnije, većina Hrvata nije ni čula - bez Dore Pejačević. Ipak, oni koji su imali sreću da odrastu ispod krošnji koje su kontesu Doru i nadahnule na skladanje sanjivih skladbi, oni koji su u svom životu položili prste na njene klavirske tipke ili koračali njenim dvjesto godina starim dvorcem u prekrasnom slavonskom gradiću - Našicama - dobro znaju tko je Dora Pejačević, kako je živjela i kako je umrla.

Dora Pejačević rođena je 1885. godine u obitelji Pejačević, od djeda Ladislava, hrvatskog bana, bake Gabrielle i majke Lille koje su bile barunice, te od oca grofa Teodora Pejačevića koji je bio veliki župan Virovitičke županije, ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te ministar za Hrvatsku i Slavoniju. Najstarija od  Teodorovih kćeri, Dora, imala je stariju braću - Markusa, čiji dvorac također krasi našičko imanje, i Elemera, te sestre Lilly, koja je umrla u šestoj godini, i Gabriellu, koja je jedina od Pejačevićeve djece doživjela starost. Iako je rođena u Budimpešti Dora je odrasla u simpatičnom gradiću podno Krndije, gdje je imanje Pejačevića obuhvaćalo dva dvorca te engleski park s umjetnim jezerom u obliku labuda i otočićem usred njega, u blizini kojeg je Dora dala izgraditi slatki paviljon u kojem je istkala svoju realnost, daleko od obveza plavokrvne obitelji, čiji životni stil je prezirala. 

U glazbu se ne razumijem i nisam stručna za recenzije Dorinih sonata, ciklusa te djela za orkestar, ali romantičnu Doru  - koja je uz guvernantu miss Davidson gutala knjige iz obiteljske biblioteke, sanjarila o slavujima, te vodila dnevnik pročitanih knjiga, pa i iza koje je ostao popis knjiga koje je tek namjeravala pročitati - razumijem, s njom suosjećam jer sam i ja u jednom od salona obitelji Pejačević, gdje se danas nalazi gradska knjižnica, gutala knjige i smišljala što bih rekla Dori kad bi kao duh banula pred mene. 

Sanjareći okružena zelenilom Našica Dora u dvanaestoj godini počinje skladati, najprije pjesme za glas i klavir, pod utjecajem Chopina, Griega i Schummana. Njen talent prepoznala je rano njena majka, i sama glazbenica, pa joj je omogućila školovanje u Dresdenu, gdje Dora uči kontrapunkt i skladateljstvo te violinu, a u Munchenu kompoziciju. U svojim putovanjima, Dora se družila s poznatom groficom Sidonijom Nadherny von Borutin te pjesnicima Reinerom Mariom Rilkeom i Karlom Krausom, čiju poeziju je uglazbljivala. Iako nije provokativna niti avangardna, Dorina glazba prepuna je inovacija, a njene zrele kompozicije razlikuju se od onih djevojačkih. 

Prvi svjetski rat utjecao je na Doru, koja je u Našicama kao bolničarka zbrinjavala ranjenike. Ipak, tijekom ratnih godina piše neke od svojih najkvalitetnijih skladbi, lagano se udaljavajući od svoje obitelji i svega što grofovska obitelj predstavlja u društvu. Svojoj prijateljici Rosi Lumbe Mladota, sestri svog budućeg supruga, napisala je u pismu: "Zapravo sam samo tjelesno ovjde, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera... Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja - i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba", riječi koje najbolje pokazuju što je Doru održavalo na životu. 

Vrhunac karijere Dora je doživjela 1920. kada je njena Simfonija u fis-molu za veliki orkestar op. 41 praizvedena u Dresdenu. Već sljedeće godine, u 36. godini, bježeći od buržoaskog svijeta, Dora se udaje za Ottomara von Lumbea i seli se u Munchen, gdje uslijed komplikacija nakon poroda dječačića Thea umire. Kao da je naslućivala svoj kraj, suprugu je u trudnoći ostavila uputu: "..prije svega daj mu slobodu kada je bude tražilo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost - to znam iz vlastitog iskustva - i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij zahtijeva podjednaki obzir - spol tu ne smije doći u pitanje!"

Dora se nakon smrti poželjela vratiti u svoje Našice, koje su je toliko voljele i njome se ponosile, pa je pokopana uz obiteljski mauzolej, baš kao što je i željela, dok je novac, umjesto za cvijeće za pokop, prikupljen za obitelji siromašnih glazbenika.

Danas Dore nema, a njeno ime nose mnogi mali i veliki Našičani i Našičanke. Njome se ponose ulice, glazbena škola, pa i moja osnovna škola. Svaka breza u gradu zna priču o našičkoj princezi čiji potomci, točnije - potomci Dorinog nećaka, koji danas žive u Argentini, od kojih je najpoznatiji Marko Pejačević rođen u Osijeku 1940. godine, u posljednje vrijeme vodi pregovore s predstavnicima grada Našica oko realizacije povrata (ili prodaje) svoje imovine oduzete nakon Drugog svjetskog rata. Što bi Dora rekla na takvo oduzimanje izvora nadahnuća mnogim mladim našičkim umjetnicima? Gdje bi Našičani bili bez svoga dvorca, kako bi izgledala dječja igra bez zelenila i žabljeg kreketa, gdje bi se rađali prvi poljupci da nemamo  Dorinog perivoja, da nema Pejačevićevih dvoraca u kojima su dom pronašli zavičajni muzej, gradska glazba, kulturno umjetničko društvo, gradska knjižnica, gradski radio, glazbena škola? Samo srce grada bilo bi na taj način nasilno iščupano, a Našičani se od tog udarca ne bi nikada oporavili.

Ukoliko vas je zaintrigirala priča o prvoj hrvatskoj skladateljici, pročitajte njenu biografiju koju je napisala Koraljka Kos ili knjigu Proklete Hrvatice Milane Vuković Runjić, pogledajte Kontesu Doru, ili jednostavno posjetite grad koji je svojom prirodom i nježnim srcem nadahnuo jednu dvjevojčicu da u svijetu muškaraca ostavi svoj glazbeni trag.