Preskoči na glavni sadržaj

Why, oh, why?

Vjerovali ili ne, serija One Tree Hill doživjela je lani svoju devetu, i, hvala Bogu, finalnu sezonu, dok hrpa kvalitetnih serija s živopisnim likovima i zanimljivim zapletima uopće nije dobila priliku osvojiti šire mase. Svaki pravi obožavatelj fikcije ima neke svoje neprežaljene ljubavi, a ovu su same neke od mojih:

Freaks and Geeks (1999.-2000.)
Nije mi jasno u čemu je bio problem, gdje je zapelo, ali ovi čudaci snimili su samo jednu sezonu ove vudrene serije. Koliko ja znam, frikovi su jedina serija koja je svojom scenografijom, kostimografijom i likovima htjela komično dočarati najbolje godine - '80.-e - a koja nije zaista snimana u tom razdoblju. Krajem '90.-tih  ova prekomična serija bila je odskočna daska za Jamesa Francoa (Harryja u Spidermanu), Seth Rogena (Ben u Knocked Up), Jasona Segela (Marshalla u HIMYM), Busy Philipps (Laurie u Cougar Townu) i Johna Francisa Daleya (dr. Sweets u Bones), na čije maloljetničke face ćete odljepiti.


Pushing Daisies (2007.-2009.)
Za razliku od Freaks and Geeks, pie maker Ned i njegova ne-mrtva djevojka Chuck snimili su dvije sezone koje će vas oduševiti ako volite nadrealne filmove kao što je The Addams Family. Detektiv Emerson Cod, bivše sirene i sestre Lily i Vivian, sićušna Olive Snook i zaljubljeni Ned i Chuck oduševit će vas u ovoj seriji koja miriši na domaće pite. Upozorenje: moguće razvijanje opsesije pitama.


Dead Like Me (2003.-2004.)
Kad smo kod mrtvaca, sigurno se i vi često sjetite pogledati u nebo, čisto da budete sigurni da prema vama ne juri odbačeni svemirski otpad koji ima namjeru usmrtiti vas. Dvije sezone s gunđavom George i njenom bandom grim reapera dokazalo je - život nije fer. Što da vam kažem, ja sam major Bryan Fuller fan!



Veronica Mars (2004.-2007.)
O ukidanju ove serije mi je prebolno i govoriti. Uz Lorelai, Veronica je moja omiljena junakinja i prema njoj ću nazvati svoju kći. Najozbiljnije. Nema osobe koju sam upoznala, a kojoj nisam pokušala utrapiti seriju o ovoj kul junior private detektivki čiji humor, snalažljivost, snaga i neustrašivost je mnoge od njih nadahnula, a mnogima je bila too much za podnijeti. Veronica Mars, RIP.



United States of Tara (2009.-2011.)
Trideset i šest epizoda izvrsne Toni Collete, koja utjelovljuje tinejdžericu T, kućanicu Alice, pijanicu Bucka, Gimme, Shoshanu, petogodišnju Chicken te Brycea, odnosno ženu koja se bori s disocijativnim poremećajem identiteta i s obiteljskom svakodnevicom, jednostavno nije bilo dovoljno. Ova serija temelji se na izvrsnoj ideji Stevena Spielberga koju je osmislila i oživjela ludo kreativna Diablo Cody. Ako imate kakve poremećaje osobnosti, ne preporučujem gledati seriju, a ako ste skloni sanjarenju o idealnim muževima, Maxa Gregsona zavoljet ćete nakon prvih trideset minuta.





Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...
Objavi komentar
Pročitajte više

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...
Objavi komentar
Pročitajte više