Preskoči na glavni sadržaj

Suzi je ponos naše ulice

Kad ljudi saznaju da si najstarije od troje djece, a još k tome, da si najstarija od tri sestre, već o tebi steknu određeni dojam - ti si zasigurno predvodnik čopora, vječni savjetodavac i dijelitelj mudrosti teško stečene na iskustvu. Možda je to u najviše slučajeva i istina, ali iz mog iskustva, što sam starija, to me više napušta onaj učiteljski duh i ja polako poprimam ulogu učenika.


Moja sestra D. stigla je na svijet četiri godine poslije mene i narušila moj mir, uslijed čega sam obožavanje i pažnju, koje su roditelji poklanjali samo meni, bila prisiljena dijeliti. Ipak, u tim godinama i ja sam se brzo prilagodila novonastaloj situaciji i zavoljela cvilidretu koja je zauzela nekoć moj kinderbet. Postala je moja zanimacija, a starci su mi dopustili i da joj odaberem ime, što sam ja radosno i učinila nazvavši je po prijateljici s kojom sam u predškolskoj dobi, a tijekom ljeta provedenih kod bake, preskakala kanale i igrala se žmire, a koja se danas pravi da me u životu nije vidjela. Kao prava šefica, nastojala sam tu novopoklonjenu lutku naučiti svemu - kako se pjeva, pleše, crta, igra s barbikama, ali se ona, osebujnog lika i djela, kao i uvijek, nije dala. Nije voljela čitati knjigice, niti pisati slova, imala je nadasve čudan smisao za umjetnost (sasvim netipično za dijete staro šest godina - crna joj je bila omiljena boja), a sve je radila po svom. Voljela je pjevati Suzi od Novih fosila koji su vazda svirali u našoj kući, a svojim spontanim nastupima, s nezaobilaznim daljinskim upravljačem/četkom/dezdoransom/pipkom od bureta/i dr.  kao mikrofonom, osvajala je publiku gdje god bi zapjevala.


Nakon nešto manje od dvije svijećice na njenoj torti, u kuću je stigla nova cvilidreta. D. zacijelo misli da joj je ona oduzela komadić djetinjstva i da je prenaglo iz bebe morala izrasti u ono vječno neshvaćeno - srednje dijete - ali ja ću je uvijek - bez obzira što joj se danas utječem za savjet prije donošenja važnih, pa i nevažnih, odluka - gledati kao malu, skoro pa ćelavu, pjevačicu koja elegantno skakuće po stubama kuće naših rođaka na moru, dok cvrčci oko nje tvore savršenu glazbenu pratnju.

Primjedbe

  1. Ja imam mlađeg brata i sestru, razlika između svakoga je 6 godina. I ja sam definitivno predvodnik čopora i žrtveno janje jer se za sve s roditeljima borim prva. Bar će bratu i sestri kasnije biti lakše, srušila sam prve prepreke :D

    (U zaostatku sam sa čitanjem postova, sad nadoknađujem.. da te ne iznenadi komentar na starim postovima :D )

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahahah ovo je zadnji koji sam propustila :D
      eto, više neću gnjaviti.. bar za danas :D

      Izbriši
    2. Baš sam se obradovala komentarima - samo gnjavi :D
      Znam točno o čemu pričaš i proći će godine i godine, dok ti i brat i sestra ne postanu ljudi, kad ćep čarobno zaboraviti za sve za šta si proplakala i borila se, a oni to dobili na pladnju :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...