Preskoči na glavni sadržaj

Suzi je ponos naše ulice

Kad ljudi saznaju da si najstarije od troje djece, a još k tome, da si najstarija od tri sestre, već o tebi steknu određeni dojam - ti si zasigurno predvodnik čopora, vječni savjetodavac i dijelitelj mudrosti teško stečene na iskustvu. Možda je to u najviše slučajeva i istina, ali iz mog iskustva, što sam starija, to me više napušta onaj učiteljski duh i ja polako poprimam ulogu učenika.


Moja sestra D. stigla je na svijet četiri godine poslije mene i narušila moj mir, uslijed čega sam obožavanje i pažnju, koje su roditelji poklanjali samo meni, bila prisiljena dijeliti. Ipak, u tim godinama i ja sam se brzo prilagodila novonastaloj situaciji i zavoljela cvilidretu koja je zauzela nekoć moj kinderbet. Postala je moja zanimacija, a starci su mi dopustili i da joj odaberem ime, što sam ja radosno i učinila nazvavši je po prijateljici s kojom sam u predškolskoj dobi, a tijekom ljeta provedenih kod bake, preskakala kanale i igrala se žmire, a koja se danas pravi da me u životu nije vidjela. Kao prava šefica, nastojala sam tu novopoklonjenu lutku naučiti svemu - kako se pjeva, pleše, crta, igra s barbikama, ali se ona, osebujnog lika i djela, kao i uvijek, nije dala. Nije voljela čitati knjigice, niti pisati slova, imala je nadasve čudan smisao za umjetnost (sasvim netipično za dijete staro šest godina - crna joj je bila omiljena boja), a sve je radila po svom. Voljela je pjevati Suzi od Novih fosila koji su vazda svirali u našoj kući, a svojim spontanim nastupima, s nezaobilaznim daljinskim upravljačem/četkom/dezdoransom/pipkom od bureta/i dr.  kao mikrofonom, osvajala je publiku gdje god bi zapjevala.


Nakon nešto manje od dvije svijećice na njenoj torti, u kuću je stigla nova cvilidreta. D. zacijelo misli da joj je ona oduzela komadić djetinjstva i da je prenaglo iz bebe morala izrasti u ono vječno neshvaćeno - srednje dijete - ali ja ću je uvijek - bez obzira što joj se danas utječem za savjet prije donošenja važnih, pa i nevažnih, odluka - gledati kao malu, skoro pa ćelavu, pjevačicu koja elegantno skakuće po stubama kuće naših rođaka na moru, dok cvrčci oko nje tvore savršenu glazbenu pratnju.

Primjedbe

  1. Ja imam mlađeg brata i sestru, razlika između svakoga je 6 godina. I ja sam definitivno predvodnik čopora i žrtveno janje jer se za sve s roditeljima borim prva. Bar će bratu i sestri kasnije biti lakše, srušila sam prve prepreke :D

    (U zaostatku sam sa čitanjem postova, sad nadoknađujem.. da te ne iznenadi komentar na starim postovima :D )

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahahah ovo je zadnji koji sam propustila :D
      eto, više neću gnjaviti.. bar za danas :D

      Izbriši
    2. Baš sam se obradovala komentarima - samo gnjavi :D
      Znam točno o čemu pričaš i proći će godine i godine, dok ti i brat i sestra ne postanu ljudi, kad ćep čarobno zaboraviti za sve za šta si proplakala i borila se, a oni to dobili na pladnju :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...