Preskoči na glavni sadržaj

Ono što je važno (26)

Bez imalo pretjerivanja, moje prijateljice su najljepše, najnježnije, najsnažnije, najpametnije i najkreativnije žene na svijetu, pa mi nema dražega nego ih okupiti sve na jednom mjestu, pogotovo povodom rođendana, kako je, hvala Bogu, bilo i ove godine. Kroz smijeh i glasne rasprave o nezaposlenosti, make upu i bolestima koje su nas snašle nakon 25. gledala sam žene u koje su odrasle, prisjećajući se njihovih dječjih lica koji spavaju ispod slojeva vremena. Svaka od njih ima svoj život, svoje brige, ali vjerujem da svaka shvaća koliko mi je važno prijateljstvo koje dijelimo od malih nogu i koje je i mene oblikovalo u ono što sam danas.

Tko god me zna, zna da volim od rođendana praviti spektakl, pa da nastojim slaviti i polurođendane. Obožavam samo na taj, moj dan, pogledati unatrag i uvidjeti da godina nije prošla uzalud, da su me prošli dani naučili da je život divan dar od Boga koji sam proživjela onako kako je On zamislio. U ovim godinama, kada se polako moram uvjeravati da su tridesete nove dvadesete, mogu zaista ponosno stajati na svojim nogama i reći da živim život koji sam sanjala - s malim varijacijama na temu.


Još kasnim na sastanke, još pričam preglasno, još se previše brinem, prevelik sam cinik, previše gunđam, preveliko sam zlopamtilo, premalo vježbam, previše sam pasivno agresivna, pa i aktivno agresivna, ali u svojih 26 godina naučila sam:

Da je važno birati svoje bitke
U obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - važno je znati svoje prioritete, pronaći ravnotežu između samopouzdanja i ljubavi i poštovanja prema bližnjima. S mojom jezičinom, ovo je bila mudrost koju mi je bilo najteže usvojiti. Previše puta do sada povrijedila sam one koje volim svojom iskrenošću, i ponekad sam zbog toga žalila, a ponekad nisam. Svaki put kada posljednja otkrijem nečije skriveno lice, čestitam sama sebi jer sam barem dosljedna samoj sebi, jer svoja obećanja uspunjavam, jer sam iskrena prema drugima, čak i pod cijenu da me odbace. Boriti se za ono što vjeruješ, prigovarati nečemu u želji da se situacija popravi, biti iskren u nastojanju da drugi upoznaju tebe onakvog kakav jesi - to su bitke koje ću biti do posljednjeg daha.


Da je važno praštati
Zlopamtilo kakvo jesam, uvijek se moram podsjećati da svatko od nas ima dobre i loše dane, vrline i mane. Vjerujem svim srcem u druge prilike i puno puta sam molila druge da mi poklone drugu šansu, a isto toliko puta je i darovala drugima. Zatomljivanje osjećaja može izazvati samo čir na želucu, a ono što liječi dušu od svake boljke je upravo oprost koji treba pružiti, bez obzira hoće li ga oni kojima ga dajete prigrliti ili odbaciti.

Da je važno sve raditi s ljubavlju
"Ne moramo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavi", rekla je Majka Tereza. Lijepa je to misao koja je pojednostavila mnoge aspekte mog življenja. U sve u što sam se dala, dala sam se svim srcem, bilo to volontiranje, okupljanje stare ekipe iz osnovne ili srednje škole, osnivanje knjižnog kluba, pjevanje u crkvenom zboru, obavljanje svakodnevnih radnih obveza, pa i pisanje ovog bloga. Što god mi srce poželjelo, do sada sam uvijek bar pokušala to i ostvariti, ne čekajući inicijative drugih, uvijek imajući na umu veliku misao skromne svetice.


Da je važno oduševljavati se sitnicama
Život nije samo za ozbiljne ljude, život treba gledati i kao igru. Obožavam se igrati vodenim balonima, pisati ljubavna pisma, zasaditi jaglace u vrtu, ljubiti se na kiši, peći kolače sa ženama iz obitelji, nasmijati stranca, slušati bakine priče, volim onaj beskrajni aplauz na kraju predstave, volim rođendanske čestitke, javiti se prijatelju kojeg nisam dugo čula, pjevati i plesati u svakoj prilici, glupirati se na razne načine, volim šljokice, čitati bajke i luda sam obožavateljica Disneya. Zadržati dijete u sebi jedna mi je od glavnih zadaća u životu.


Da je važno svaki dan naučiti nešto novo
Da, voljela bih vidjeti svijet, voljela bih jesti pekinšku patku, ubaciti novčić u fontanu Trevi, obići sve pariške muzeje s prijateljicom iz djetinjstva, oblokati se u pivnici u Dublinu, vidjeti glinenu vojsku Qin Shi Huanga, ali neću živjeti čekajući - živim svaki dan nastojeći naučiti nešto novo, makar to bio podatak o nekom filmu, književniku, glazbeniku, novi recept za savršenu rođendansku tortu, novi francuski izraz, novu vještinu, nešto novo o religiji kojoj pripadam... Htjela bih i naučiti cijeniti svoje vrline, prihvatiti kompliment, saslušati kritike, a da mi tlak ne skoči, ah, život je prekratak za sve što želim naučiti!


Da je važno slaviti 
Volim slaviti Boga, prijateljstvo, rođendane, svaku sitnu pobjedu, jer, kad pomislim na slavlje, pomislim na obitelj i prijatelje na okupu, radost, smijeh, pjesmu, sve i svakoga što volim na jednom mjestu - na taj način porazi postaju manji, a gorčinu u srcu zamjeni slatki okus zahvalnosti, ljubavi i kolača.

Da je važno biti u osami
"Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje", čitala sam kao mantru u Petrijevcima, ostavši u molitvi na osami, na franjevačkom hodu koji je potiho gurnuo moj život na ovu putanju. U suzama i samoći, čovjek spozna Boga i samoga sebe, jer jedino daleko od buke čovjek se može sabrati dovoljno da si prizna svoje slabosti i zamoli za novi početak. U danima koji su uslijedili, sjetila sam se često osjećaja koji se racvjetao u meni tog petka pod kolovoškim suncem, i, unatoč tome, borila sam se s tugom i Bogom. No, nikada nisam pustila Njegovu ruku, vjerujući da će me, kao i onda, kad budem spremna, vratiti na pravi put.


Da je važno dopustiti drugima da te nadahnu
Volim se sjetiti Anne Frank, koja je do posljednjeg daha vjerovala u dobro u ljudima, Helen Keller koja je znala da je znanje moć, Alice Paul koja se žrtvovala da bih danas ja mogla imati izbor, Martina Luthera Kinga Jr. koji je sanjao i propovjedao o ljubavi prema neprijatelju treba voljeti, svetoga Franju kojemu je doista kušin bila stina, Malu Tereziju i njen jednostavni put ljubavi, Randyja Pauscha koji je svojim životom poučavao druge. No, prije svega, imam na umu svoje roditelje koji su me naučili što je u životu vrijedno, svoje sestre koje su me naučile stvoriti neki svoj svijet daleko od ovoga u kojem živimo, svog M., koji me naučio kako voljeti, i prijatelje koji su mi pokazali kako se smijati, kako obrisati suze, kako biti bolji čovjek. 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Dani ponosa i predrasuda

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...