Preskoči na glavni sadržaj

Ono što je važno (26)

Bez imalo pretjerivanja, moje prijateljice su najljepše, najnježnije, najsnažnije, najpametnije i najkreativnije žene na svijetu, pa mi nema dražega nego ih okupiti sve na jednom mjestu, pogotovo povodom rođendana, kako je, hvala Bogu, bilo i ove godine. Kroz smijeh i glasne rasprave o nezaposlenosti, make upu i bolestima koje su nas snašle nakon 25. gledala sam žene u koje su odrasle, prisjećajući se njihovih dječjih lica koji spavaju ispod slojeva vremena. Svaka od njih ima svoj život, svoje brige, ali vjerujem da svaka shvaća koliko mi je važno prijateljstvo koje dijelimo od malih nogu i koje je i mene oblikovalo u ono što sam danas.

Tko god me zna, zna da volim od rođendana praviti spektakl, pa da nastojim slaviti i polurođendane. Obožavam samo na taj, moj dan, pogledati unatrag i uvidjeti da godina nije prošla uzalud, da su me prošli dani naučili da je život divan dar od Boga koji sam proživjela onako kako je On zamislio. U ovim godinama, kada se polako moram uvjeravati da su tridesete nove dvadesete, mogu zaista ponosno stajati na svojim nogama i reći da živim život koji sam sanjala - s malim varijacijama na temu.


Još kasnim na sastanke, još pričam preglasno, još se previše brinem, prevelik sam cinik, previše gunđam, preveliko sam zlopamtilo, premalo vježbam, previše sam pasivno agresivna, pa i aktivno agresivna, ali u svojih 26 godina naučila sam:

Da je važno birati svoje bitke
U obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - važno je znati svoje prioritete, pronaći ravnotežu između samopouzdanja i ljubavi i poštovanja prema bližnjima. S mojom jezičinom, ovo je bila mudrost koju mi je bilo najteže usvojiti. Previše puta do sada povrijedila sam one koje volim svojom iskrenošću, i ponekad sam zbog toga žalila, a ponekad nisam. Svaki put kada posljednja otkrijem nečije skriveno lice, čestitam sama sebi jer sam barem dosljedna samoj sebi, jer svoja obećanja uspunjavam, jer sam iskrena prema drugima, čak i pod cijenu da me odbace. Boriti se za ono što vjeruješ, prigovarati nečemu u želji da se situacija popravi, biti iskren u nastojanju da drugi upoznaju tebe onakvog kakav jesi - to su bitke koje ću biti do posljednjeg daha.


Da je važno praštati
Zlopamtilo kakvo jesam, uvijek se moram podsjećati da svatko od nas ima dobre i loše dane, vrline i mane. Vjerujem svim srcem u druge prilike i puno puta sam molila druge da mi poklone drugu šansu, a isto toliko puta je i darovala drugima. Zatomljivanje osjećaja može izazvati samo čir na želucu, a ono što liječi dušu od svake boljke je upravo oprost koji treba pružiti, bez obzira hoće li ga oni kojima ga dajete prigrliti ili odbaciti.

Da je važno sve raditi s ljubavlju
"Ne moramo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavi", rekla je Majka Tereza. Lijepa je to misao koja je pojednostavila mnoge aspekte mog življenja. U sve u što sam se dala, dala sam se svim srcem, bilo to volontiranje, okupljanje stare ekipe iz osnovne ili srednje škole, osnivanje knjižnog kluba, pjevanje u crkvenom zboru, obavljanje svakodnevnih radnih obveza, pa i pisanje ovog bloga. Što god mi srce poželjelo, do sada sam uvijek bar pokušala to i ostvariti, ne čekajući inicijative drugih, uvijek imajući na umu veliku misao skromne svetice.


Da je važno oduševljavati se sitnicama
Život nije samo za ozbiljne ljude, život treba gledati i kao igru. Obožavam se igrati vodenim balonima, pisati ljubavna pisma, zasaditi jaglace u vrtu, ljubiti se na kiši, peći kolače sa ženama iz obitelji, nasmijati stranca, slušati bakine priče, volim onaj beskrajni aplauz na kraju predstave, volim rođendanske čestitke, javiti se prijatelju kojeg nisam dugo čula, pjevati i plesati u svakoj prilici, glupirati se na razne načine, volim šljokice, čitati bajke i luda sam obožavateljica Disneya. Zadržati dijete u sebi jedna mi je od glavnih zadaća u životu.


Da je važno svaki dan naučiti nešto novo
Da, voljela bih vidjeti svijet, voljela bih jesti pekinšku patku, ubaciti novčić u fontanu Trevi, obići sve pariške muzeje s prijateljicom iz djetinjstva, oblokati se u pivnici u Dublinu, vidjeti glinenu vojsku Qin Shi Huanga, ali neću živjeti čekajući - živim svaki dan nastojeći naučiti nešto novo, makar to bio podatak o nekom filmu, književniku, glazbeniku, novi recept za savršenu rođendansku tortu, novi francuski izraz, novu vještinu, nešto novo o religiji kojoj pripadam... Htjela bih i naučiti cijeniti svoje vrline, prihvatiti kompliment, saslušati kritike, a da mi tlak ne skoči, ah, život je prekratak za sve što želim naučiti!


Da je važno slaviti 
Volim slaviti Boga, prijateljstvo, rođendane, svaku sitnu pobjedu, jer, kad pomislim na slavlje, pomislim na obitelj i prijatelje na okupu, radost, smijeh, pjesmu, sve i svakoga što volim na jednom mjestu - na taj način porazi postaju manji, a gorčinu u srcu zamjeni slatki okus zahvalnosti, ljubavi i kolača.

Da je važno biti u osami
"Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje", čitala sam kao mantru u Petrijevcima, ostavši u molitvi na osami, na franjevačkom hodu koji je potiho gurnuo moj život na ovu putanju. U suzama i samoći, čovjek spozna Boga i samoga sebe, jer jedino daleko od buke čovjek se može sabrati dovoljno da si prizna svoje slabosti i zamoli za novi početak. U danima koji su uslijedili, sjetila sam se često osjećaja koji se racvjetao u meni tog petka pod kolovoškim suncem, i, unatoč tome, borila sam se s tugom i Bogom. No, nikada nisam pustila Njegovu ruku, vjerujući da će me, kao i onda, kad budem spremna, vratiti na pravi put.


Da je važno dopustiti drugima da te nadahnu
Volim se sjetiti Anne Frank, koja je do posljednjeg daha vjerovala u dobro u ljudima, Helen Keller koja je znala da je znanje moć, Alice Paul koja se žrtvovala da bih danas ja mogla imati izbor, Martina Luthera Kinga Jr. koji je sanjao i propovjedao o ljubavi prema neprijatelju treba voljeti, svetoga Franju kojemu je doista kušin bila stina, Malu Tereziju i njen jednostavni put ljubavi, Randyja Pauscha koji je svojim životom poučavao druge. No, prije svega, imam na umu svoje roditelje koji su me naučili što je u životu vrijedno, svoje sestre koje su me naučile stvoriti neki svoj svijet daleko od ovoga u kojem živimo, svog M., koji me naučio kako voljeti, i prijatelje koji su mi pokazali kako se smijati, kako obrisati suze, kako biti bolji čovjek. 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...