Preskoči na glavni sadržaj

Ono što je važno (26)

Bez imalo pretjerivanja, moje prijateljice su najljepše, najnježnije, najsnažnije, najpametnije i najkreativnije žene na svijetu, pa mi nema dražega nego ih okupiti sve na jednom mjestu, pogotovo povodom rođendana, kako je, hvala Bogu, bilo i ove godine. Kroz smijeh i glasne rasprave o nezaposlenosti, make upu i bolestima koje su nas snašle nakon 25. gledala sam žene u koje su odrasle, prisjećajući se njihovih dječjih lica koji spavaju ispod slojeva vremena. Svaka od njih ima svoj život, svoje brige, ali vjerujem da svaka shvaća koliko mi je važno prijateljstvo koje dijelimo od malih nogu i koje je i mene oblikovalo u ono što sam danas.

Tko god me zna, zna da volim od rođendana praviti spektakl, pa da nastojim slaviti i polurođendane. Obožavam samo na taj, moj dan, pogledati unatrag i uvidjeti da godina nije prošla uzalud, da su me prošli dani naučili da je život divan dar od Boga koji sam proživjela onako kako je On zamislio. U ovim godinama, kada se polako moram uvjeravati da su tridesete nove dvadesete, mogu zaista ponosno stajati na svojim nogama i reći da živim život koji sam sanjala - s malim varijacijama na temu.


Još kasnim na sastanke, još pričam preglasno, još se previše brinem, prevelik sam cinik, previše gunđam, preveliko sam zlopamtilo, premalo vježbam, previše sam pasivno agresivna, pa i aktivno agresivna, ali u svojih 26 godina naučila sam:

Da je važno birati svoje bitke
U obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - važno je znati svoje prioritete, pronaći ravnotežu između samopouzdanja i ljubavi i poštovanja prema bližnjima. S mojom jezičinom, ovo je bila mudrost koju mi je bilo najteže usvojiti. Previše puta do sada povrijedila sam one koje volim svojom iskrenošću, i ponekad sam zbog toga žalila, a ponekad nisam. Svaki put kada posljednja otkrijem nečije skriveno lice, čestitam sama sebi jer sam barem dosljedna samoj sebi, jer svoja obećanja uspunjavam, jer sam iskrena prema drugima, čak i pod cijenu da me odbace. Boriti se za ono što vjeruješ, prigovarati nečemu u želji da se situacija popravi, biti iskren u nastojanju da drugi upoznaju tebe onakvog kakav jesi - to su bitke koje ću biti do posljednjeg daha.


Da je važno praštati
Zlopamtilo kakvo jesam, uvijek se moram podsjećati da svatko od nas ima dobre i loše dane, vrline i mane. Vjerujem svim srcem u druge prilike i puno puta sam molila druge da mi poklone drugu šansu, a isto toliko puta je i darovala drugima. Zatomljivanje osjećaja može izazvati samo čir na želucu, a ono što liječi dušu od svake boljke je upravo oprost koji treba pružiti, bez obzira hoće li ga oni kojima ga dajete prigrliti ili odbaciti.

Da je važno sve raditi s ljubavlju
"Ne moramo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavi", rekla je Majka Tereza. Lijepa je to misao koja je pojednostavila mnoge aspekte mog življenja. U sve u što sam se dala, dala sam se svim srcem, bilo to volontiranje, okupljanje stare ekipe iz osnovne ili srednje škole, osnivanje knjižnog kluba, pjevanje u crkvenom zboru, obavljanje svakodnevnih radnih obveza, pa i pisanje ovog bloga. Što god mi srce poželjelo, do sada sam uvijek bar pokušala to i ostvariti, ne čekajući inicijative drugih, uvijek imajući na umu veliku misao skromne svetice.


Da je važno oduševljavati se sitnicama
Život nije samo za ozbiljne ljude, život treba gledati i kao igru. Obožavam se igrati vodenim balonima, pisati ljubavna pisma, zasaditi jaglace u vrtu, ljubiti se na kiši, peći kolače sa ženama iz obitelji, nasmijati stranca, slušati bakine priče, volim onaj beskrajni aplauz na kraju predstave, volim rođendanske čestitke, javiti se prijatelju kojeg nisam dugo čula, pjevati i plesati u svakoj prilici, glupirati se na razne načine, volim šljokice, čitati bajke i luda sam obožavateljica Disneya. Zadržati dijete u sebi jedna mi je od glavnih zadaća u životu.


Da je važno svaki dan naučiti nešto novo
Da, voljela bih vidjeti svijet, voljela bih jesti pekinšku patku, ubaciti novčić u fontanu Trevi, obići sve pariške muzeje s prijateljicom iz djetinjstva, oblokati se u pivnici u Dublinu, vidjeti glinenu vojsku Qin Shi Huanga, ali neću živjeti čekajući - živim svaki dan nastojeći naučiti nešto novo, makar to bio podatak o nekom filmu, književniku, glazbeniku, novi recept za savršenu rođendansku tortu, novi francuski izraz, novu vještinu, nešto novo o religiji kojoj pripadam... Htjela bih i naučiti cijeniti svoje vrline, prihvatiti kompliment, saslušati kritike, a da mi tlak ne skoči, ah, život je prekratak za sve što želim naučiti!


Da je važno slaviti 
Volim slaviti Boga, prijateljstvo, rođendane, svaku sitnu pobjedu, jer, kad pomislim na slavlje, pomislim na obitelj i prijatelje na okupu, radost, smijeh, pjesmu, sve i svakoga što volim na jednom mjestu - na taj način porazi postaju manji, a gorčinu u srcu zamjeni slatki okus zahvalnosti, ljubavi i kolača.

Da je važno biti u osami
"Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje", čitala sam kao mantru u Petrijevcima, ostavši u molitvi na osami, na franjevačkom hodu koji je potiho gurnuo moj život na ovu putanju. U suzama i samoći, čovjek spozna Boga i samoga sebe, jer jedino daleko od buke čovjek se može sabrati dovoljno da si prizna svoje slabosti i zamoli za novi početak. U danima koji su uslijedili, sjetila sam se često osjećaja koji se racvjetao u meni tog petka pod kolovoškim suncem, i, unatoč tome, borila sam se s tugom i Bogom. No, nikada nisam pustila Njegovu ruku, vjerujući da će me, kao i onda, kad budem spremna, vratiti na pravi put.


Da je važno dopustiti drugima da te nadahnu
Volim se sjetiti Anne Frank, koja je do posljednjeg daha vjerovala u dobro u ljudima, Helen Keller koja je znala da je znanje moć, Alice Paul koja se žrtvovala da bih danas ja mogla imati izbor, Martina Luthera Kinga Jr. koji je sanjao i propovjedao o ljubavi prema neprijatelju treba voljeti, svetoga Franju kojemu je doista kušin bila stina, Malu Tereziju i njen jednostavni put ljubavi, Randyja Pauscha koji je svojim životom poučavao druge. No, prije svega, imam na umu svoje roditelje koji su me naučili što je u životu vrijedno, svoje sestre koje su me naučile stvoriti neki svoj svijet daleko od ovoga u kojem živimo, svog M., koji me naučio kako voljeti, i prijatelje koji su mi pokazali kako se smijati, kako obrisati suze, kako biti bolji čovjek. 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...